Nauka

PREDSJEDNIČKE LIMUZINE - PRIČA O AUTOMOBILIZMU I POLITICI (3): Model koji je simbolizirao ponosan stav prema agresivnom Hitlerovu režimu

Davor Gjenero nije samo cijenjeni politički analitičar s dugogodišnjim iskustvom. Da se u njemu krije pasionirani ljubitelj automobila otkrio nam je još odavno. O kakvom je automobilskom znalcu riječ svjedoči i priča pred vama. Ekskluzivno za Ljudski.ba Gjenero piše o povijesti i prošlosti automobilske industrije, a tema ovoga puta su predsjedničke limuzine -  treći dio priče o automobilizmu i politici. Otkrijte zbog čega je i danas živa čvrsta povezanost V. republike i Citroëna uspostavljena u De Gaulleovo vrijeme.

Piše: DAVOR GJENERO

Koliko god povijest državničkih Mercedesa 600 (W 100) ili  talijanskih državnih automobila bila zanimljiva, najintrigantnija je ipak povijest vozila francuskih predsjednika Republike. Peta republika i danas je obilježena utjecajem nekadašnjeg vođe pokreta otpora, generala Charlesa De Gaullea na konstitucionalno uređenje, uspostavljeno nakon previranja u vrijeme Alžirske krize. Polupredsjednički model koji i danas djeluje u Francuskoj De Gaulleova je kreacija, a njegov pečat i danas je snažan, kad je u pitanju odabir automobila u kojima se voze francuski predsjednici.

De Gaulle nije skrivao svoju naklonost Citroënu, a ona nije bila motivirana samo prestižem, luksuzom i inovativnošću, koje su obilježavale ovaj francuski automobilski brand, nego je imala i snažnu moralnu dimenziju.

Citroën je već u godinama prije Drugoga svjetskog rata simbolizirao ponosan stav Francuske prema agresivnom Hitlerovu režimu, direktor kompanije Pierre Boulanger, direktor kompanije, koji je baštinio stav utemeljitelja kompanije, tada već pokojnog silno inovativnog konstruktora belgijsko - židovskog porijekla, André-Gustavea Citroëna, još je u osvit rata odbijao sudjelovati na Berlinskom salonu automobila, kojim se Hitler koristio kao svojom pozornicom, a nakon okupacije Francuske sustavno je opstruirao iskorištavanje kompanije, koju je vodio, za kolaboraciju s okupatorom.

Iako su paradni automobil proizveden u Citroënu, slavni Traction Avant, predstavljen 1934. godine, prvi velikoserijski automobil s prednjim pogonom i samonosivom karoserijom, rekvirirali i njime se koristili njemački okupatori, jer je taj automobil bio superioran onovremenom Mercedesu, poznatom modelu 170V, poznatom od tvorničkim nazivom W 136, i to i brzinom, i stabilnošću na cesti, i udobnošću vožnje na relativno lošim cestama onog vremena, Traction je, prije svega, zapamćen kao vozilo Pokreta otpora. Televizijska publika u nas, ipak, Tractiona pamti ponajprije  kao automobil u kome se vozio major Krüger u seriji Otpisani.

Kao simbol Pokreta otpora Traction je, ne slučajno, bio i automobil njegova vođe generala Charlesa De Gaullea, a De Gaulle je i godinama nakon Drugoga svjetskog rata imao vlastitog snažnog Tractiona. Taj je automobil ušao u povijest, jer je na kraju razdoblja u kome je De Gaulle bio izvan vlasti, kao lider pokreta Okupljanje francuskog naroda, a Četvrta republika je zbog Alžirske krize bila na rubu kolapsa, general bio pod paskom tajnih službi, koje su ga trebale održati daleko od političkih zbivanja, ali je on, u svom brzom Citroënu, redovito izmicao pratiteljima u automobilima nedoraslima Tractionovim voznim sposobnostima.

Odanost i povezanost prerasla je u ljubav prema Citroënu nešto kasnije, kad je De Gaulle već bio pri kraju procesa izgradnje V. republike, polupredsjedničkog modela, u kojem narod izravno bira predsjednika Republike na općim izborima. Osim toga, u to vrijeme, u kolovozu 1962. već je nova Citroënova zvijezda bila predsjednička limuzina – čuvena Boginja, Citroën DS koji je dizajnirao genijalni Flaminio Bertoni, kipar i dizajner, a taj automobil predstavljen 1955. godine smatraju najinovativnijim ikad stvorenim novim automobilom.

Najupečatljiviji je na njemu bio hidropneumatski ovjes, koji ga je činio nevjerojatno stabilnim i sposobnim da jednako stabilno kao i s četiri, vozi i s tri kotača. Na automobilskim salonima taj je automobil predstavljan publici uz ponudu da ga probaju voziti i pokušaju prevrnuti, a onaj kome bi to uspjelo dobio bi na poklon novog DS-a. Iako su mnogi pokušavali, naravno, nikad nitko na taj način nije došao do ove prestižne limuzine.

Uglavnom, zbog nezadovoljstva politikom prema Alžiru krajnje desna tajna organizacija OAS (Organizacija tajne armije) organizirala je zasjedu, kako bi izvršila atentat na predsjednika De Gaullea. Atentatori su ispalili čak 140 metaka, ubili dva motorista u pratnji, izrešetali crnog predsjednikovog DS-a, pogodili i stražnje gume, ali je vješt vozač za volanom nevjerojatnog automobila uspio umaknuti atentatorima, odjuriti velikom brzinom i spasiti živote predsjedniku De Gaulleu i njegovoj supruzi. Automobil je i danas u vlasništvu države i izložen je u muzeju, kao svjedočanstvo o pokušaju egzekucije francuskog predsjednika, a atentator je godinu dana poslije osuđen na smrt i kazna je izvršena, jer ga je predsjednik De Gaulle odbio pomilovati, i to ne zato što je ovaj pucao na njega, nego zato što je pritom bila ugrožena njegova supruga.

Strašan trenutak o kojem je 1974. snimljen triler „Dan Šakala” bio je početak otvorene ljubavi između De Gaullea, ali i njegovih nasljednika na poziciji predsjednika republike i Citroëna. De Gaulle je je uzvratio uslugu Citroënu kad je spriječio da FIAT preuzme paradnu automobilsku kompaniju, tada u vlasništvu francuskog proizvođača pneumatika Michelina. Niti kad se Citroën našao pred bankrotom 1975. Vlada i tadašnji predsjednik Valéry Giscard d'Estaing nisu ostavili Citroën na cjedilu, nego su osigurali da ga preuzme nacionalni konzorcij predvođen Peugeotom. Citroën se u problemima našao zbog karaktera kompanije – inovativnosti i eksperimenta, koji nije bio uspio.

Naime, Citroënovu krizu izazvala je činjenica da za nove modele nije na vrijeme razvio primjerene motore, a stari su ostali pomalo zastarjeli, pregaženi vremenom, podjednako zrakom hlađeni bokser motori u Spačeku, Diani, Amiu i GS-u, kao i vodom hlađeni DS-ovi agregati. Citroën je, naime, ponovno pokušao otići korak ispred konkurencije i razvijao je rotacijske (Wankelove) motore, koji su se pokazali i previše složenima, i suviše osjetljivima i previše rastrošnima, pa su već isporučeni GS-i i Amiji bili povlačeni od novih vlasnika, a oni su zauzvrat dobivali automobile s konvencionalnim motorom.

Konzervativni Peugeot je Citroënu osigurao konvencionalne agregate i održao ga na životu, a povezanost dviju francuskih kompanija traje do danas, sada u okviru integracije Stellantis u okviru koje PSA (Peugeot i Citroën) funkcioniraju zajedno s Fiat Chryslerom, koji je već prije progutao General Motorsovu europsku operaciju – Opel i Vauxhall.

Predsjednik De Gaulle se, nakon rastanka s „ranjenom” Boginjom, koja mu je spasila glavu, nastavio voziti u drugim primjercima DS-a, ali i u posebno za nj napravljenom predsjedničkom automobilu, što ga je na mehanici DS-a izgradio karoserist Chapron.

Posjet britanske kraljice Elizabete II., osim Lancie Flaminie  inicirao je izgradnju još jednoga čudesnog automobila. Prije njena dolaska u Francusku 1972. predsjednik Georges Pompidou  naručio je od Chaprona preradu tadašnjega paradnoga Citroënovog automobila, Grand Turismo coupea SM (s Maseratijevim motorom) u zatvoreni salon automobil, landaulet i u torpedo (dugački kabriolet). Ti snažni automobili sa superiornim hidropneumatskim ovjesom postali su vozila predsjednika Pomdpidoua, ali i njegovog nasljednika Giscarda d`Estainga.

Za predsjednika Françoisa Mitterranda predsjednička limuzina postaje Citroën CX Prestige, koji smo već spominjali kao Honeckerovu limuzinu, a do danas Citroën uglavnom ostaje vozilo francuskih predsjednika, pa se tako predsjednik  Emmanuel Macron danas vozi u DS 7, automobilu koji je nastao pod Citroënovim okriljem, a sada spada u samostalni prestižni brand. Tek su rijetki De Gaulleovi nasljednici prekidali vjernost Citroënu i posezali za nekim Peugeotom ili za zanimljivim Renaultovim, sada već klasikom, Vel Satisom.

Najzanimljiviji je, pak, bio odabir automobila kojim se prilikom inauguracije koristio predsjednik Nicolas Sarcozy. Riječ je o neobičnom landauletu izgrađenom 2000. na osnovi tadašnje najveće Peugeotove limuzine 607 kod karoserista Heulieza (koji je prestao postojati 2013.). Landaulet nazvan Peugeot 607 Paladine neobičan je zbog toga što je inspiriran povijesnom ostavštinom Peugeota, koncepcijom kupe kabrioleta, što ju je upravo u ono vrijeme Peugeot revitalizirao s modelima 206 CC i 307 CC, a Peugeot ju je prvi put predstavio daleke 1935. godine na modelu Peugeot 402 Eclipse coupe. Metalni krov iznad putničkog dijela Peugeota 607 Paladine može se složiti pod stražnji poklopac prtljažnika, pa automobil postaje landaulet, ili krov može biti postavljen, pa automobil izgleda kao „obična” dugačka limuzina.

1 auto

Citroën DS 19 koji je spasio život predsjednika De Gaullea i njegove supruge pri pokušaju atentata u kolovozu 1962. - automobil je i danas u vlasništvu države i izložen je u muzeju, a na njemu su vidljiva oštećenja od metaka

degol

Karoserist Chapron je na mehanici Ciroëna DS izgradio predsjedničku limuzinu dovoljno prostornu za izrazito visokog De Gaullea

3 auto

Predsjedik François Mitterrand na inauguraciji 1981. godine, u Chapronovom Citroënu SM, izgrađenom povodom posjeta kraljice Elizabete II Francuskoj 1972.

4 auto

Predsjednički Citroën CX Prestige Landaulet, izgrađen kod karoserista Chaprona 1981. godine

5 auto

Predsjednik Nicolas Sarkozy na inauguraciji 2007. u Peugeotu 607 Paladine iz 2000. izgrađen kod karoserista  Heulieza

Povezani članci