Politolog Davor Gjenero nije samo cijenjeni politički analitičar s dugogodišnjim iskustvom. Da se u njemu krije pasionirani ljubitelj automobila otkrio nam je još odavno. O kakvom je automobilskom znalcu svjedoči i priča pred vama.

Ekskluzivno za Ljudski.ba Gjenero piše o povijesti i prošlosti jednog od najpopularnijih automobila svih vremena - modelu Citroen 2-CV, koji nije tek automobil, nego - svjetonazor.

Piše: DAVOR GJENERO

Pierre Boulanger, inženjer i menadžer, koji je u ime vlasnika, kompanije Michelin, upravljao autoindustrijom Citroën, nakon njena financijskog kraha 1934. i smrti osnivača kompanije André-Gustavea Citroëna, svojim je suradnicima 1935. godine naručio: „Napravite auto koji može voziti četvoro ljudi i vreću od 50 kg krumpira brzinom od 60 km/h, pritom trošiti tek tri litre goriva na 100 km... mora biti takav da ga može voziti žena ili vozač - početnik... a nemojte  se brinuti kako izgleda”.

Vrijeme kad je tadašnji direktor kompanije postavio takav zahtjev, bilo je razdoblje nastajanja malih obiteljskih automobila, koji su uglavnom bili državni, da ne kažemo režimski projekti. Za Mussolinijev režim u Italiji FIAT Giovannija Agnelija 1932. proizveo je Balillu, automobil koji niti u imenu nije prikrivao vezu s fašističkim režimom (Balilla je bio naziv organizacije fašističke mladeži), a 1937. je osnovan Volkswagen, kompanija tada u vlasništvu Njemačkoga radničkog fronta, za koju je inženjer Ferdinand Porsche trebao razviti „narodni automobil”, ali je njegova proizvodnja započela tek nakon Drugoga svjetskog rata, jer su kapaciteti tvornice, ali i donji postroj za tada  razvijen automobil (kojeg poslije poznajemo kao Bubu) služili za proizvodnju terenskog vozila Kübelwagen.

Još prije, 1930. godine Hans Ledwinka, glavni inženjer u Tatri, razvio je s dizajnerom Paulom Jerayem Tatru V570 (inicijalni prototip 1931, drugi 1935, ali auto nikad nije ušao u masovnu proizvodnju). Nakon okupacije Čehoslovačke okupatori su uništili sve primjerke ovog auta, a Porsche ga je je tako očito plagirao Volskwagenom, da je nakon rata ova kompanija morala vlasnicima Tatre isplatiti milijunsku odštetu.

Projekt koji je Boulanger povjerio sjajnom konstruktoru inženjeru Andréu Lefèbvreu razlikovao se od Fiatova i Volkswagenova po tome što nije bio zamišljen kao državni, nego kao poduzetnički, a Boulanger je jasno vidio tržišnu nišu za auto namijenjen francuskim seljacima, sposoban kretati se po lošim cestama, biti jeftin i ekonomičan, dakle, pristupačan i upotrebljiv onima koji do tada nisu kupovali automobile. Projekt koji se tada zvao TPV (Toute Petite Voiture – Sasvim mali automobil) bio je dovršen 1939. i trebao je biti predstavljen na pariškom Salonu automobila u listopadu te godine. Bilo je već proizvedeno 250 primjeraka, ali 1. rujna te godine, nakon Hitlerove invazije na Poljsku Francuska je objavila rat Njemačkoj, pariški salon je otkazan, a vodstvo Citroëna i Michelina podržalo je Boulangera i njegove suradnike u odluci da sakriju proizvedena vozila, kako ne bi došla u ruke njemačkom okupatoru, i to i zbog toga da ne bi bila zloupotrijebljena u izgradnji fašističkog projekta „Narodnog automobila”, ali još više da TPV-ov inovativni donji postroj, s originalno riješenim samostalnim ovjesom sva četiri kotača i genijalnom fleksibilnom konstrukcijom ne bi završio kao osnova nekog „Kübelwagena”.

Boulanger se, naime, vrlo otvoreno protivio okupacijskom režimu, kao i kvislinškoj vladi u Vichyju, odbio je bilo kakav susret, a kamo li suradnju s Ferdinandom Porscheom, iako je to od njega bilo zahtijevano. Bio je vrlo otvoreno naklonjen generalu de Gaulleu i njegovu Pokretu otpora.  Nisu, naravno, svi u francuskoj autoindustriji bili dosljedni kao Boulanger, koji je pritom riskirao i vlastitu glavu.

Najgorim među kolaboracionistima u auto industriji smatralo se Louisa Renaulta, čija je kompanija u vrijeme kad ga je Citroën bojkotirao, nastupala na Berlinskom sajmu automobila, a Renault je otišao tako daleko da je 1938. posjetio Hitlera. Njegova kompanija radila je u ratu za okupatora, a u vrijeme okupacije na ključnim mjestima u kompaniji bili su ljudi iz Daimler-Benza, kao svojevrsni nadzornici.

Odmah nakon što su saveznici njemačkog okupatora potisnuli iz Francuske, kompanija Renault je sekvestrirana, a tokom 1945. Vlada generala de Gaullea ju je i nacionalizirala. Iako je Renault tada postao državnom kompanijom, pa je voziti njegove automobile za neke bilo „pitanje nacionalnog ponosa”, de Gaulle je cijeloga života bio vjeran Citroënima, najprije slavnom Traction Avantu, prvom velikoserijskom automobilu s prednjim pogonom i neovisnim ovjesom sva četiri kotača (proizvodio se od 1934. do 1956), a poslije legendarnoj „Boginji” (Déesse) Citroënu DS, koji mu je u jednom atentatu i spasio život, jer je odjurio na tri kotača u trenutku napada, iako je bio pogođen u jedan od stražnjih kotača.

Oslobođenje Francuske nije, međutim, bio kraj mukama Pierrea Boulangera i njegov tim, zbog odgađanja lansiranja TPV-a. Tek je nekoliko automobila iz prve serije, skrivenih od Nijemaca, preživjelo rat, a ratna privreda dovela je do promjene cijena sirovina na tržištu. Aluminij, koji je bio visoko zastupljen u prototipu „Vrlo malog automobila” dramatično je poskupio, pa ga je valjalo nadomjestiti željezom. Tim je odlučio inicijalni dvocilindrični motor s vodenim hlađenjem nadomjestiti novo projektiranim, također dvocilindričnim, ali sa jednostavnijim i jeftinijim zračnim hlađenjem.

Sve to bili su manji problemi, ali najveći je bio ponovno politički. I opet političke vlasti nisu bile naklonjene TPV-u. U Francuskoj je, naime, nakon 1945. formirana socijalistička vlada koja je uspostavila plansku privredu i pokušavala uvesti petogodišnje planove (petoljetke). U tom državnom planiranju državnom je Renaultu pripala obveza da razvije mali obiteljski automobil (4 CV), a obveza Citroëna bila je da nastavi proizvodnju predratnoga skupoga, kompliciranoga i rastrošnog Tractiona. Da bi se pojmilo kako je glupa bila „planska” odluka socijalističke vlade, valja znati da je 1945. u Francuskoj, od predratnih 2 milijuna vozila, u prometu ostalo svega 100 tisuća, a ostala su uništena tokom rata. Slično tužno stanje bilo je i s cestovnom mrežom, koja je bila prilagođenija konjskim zapregama, koje su ponovno zavladale, nego luksuznim limuzinama, kakav je bio Traction.

Boulangeru nije preostalo drugo, nego da potajice u tvornici priprema novu verziju TPV-a. Tako je nastao 2 CV, automobilčić s četvorim vratima, otvorenim krovom, zrakom hlađenim dvocilindričnim motorom, zapremine 375 ccm, snage 9 KS, koji je bio sposoban „juriti” 65 kilometara na sat. Lansiranje 2 CV-a, (kratica za Deux Chevaux Vapeur, odnosno Dvije „porezne” konjske snage) bilo je komandoska akcija, a prvi izrađeni primjerci dovezeni su potajice na Pariški automobilski salon 1948. godine. Kad je predstavljen automobilčić, nastao inovativnim poduzetničkim djelovanjem mimo krutoga birokratskoga državnog sistema, politika ga više nije mogla zaustaviti. Skromnom automobilu dizajniranom idealno za uvjete siromaštva nakon Drugoga svjetskog rata, ali i za loše tamošnje ceste, nije moglo naškoditi niti to što su mu se onovremeni automobilski novinari, pogotovo američki, otvoreno podsmjehivali, pitajući isporučuju li ga s otvaračem za konzerve.

Kao i svaki pravi Citroën, i 2 CV je bio silno inovativan, pa je za njega tako tadašnji vlasnik kompanije, Michelin, projektirao prve radijalne gume, koje su omogućavale udobnu vožnju. Sukladno vremenu auto je bio silno oskudno opremljen, pa su tako prvi primjerci isporučivani s kurblom, bez elektropokretača (anlasera), a konstruktori su bili u pravu tvrdeći da se na autu ne može pokvariti ono čega nema.

2 CV dugo je bio više od automobila – bio je to pogled na svijet i svojevrsna oda slobodi. Sloboda i poduzetni duh mogu pobijediti i totalitarizam, i glupu državnu krutost, i sivilo siromaštva, podučio nas je auto u nas poznat kao Spaček. Pobjeda nad sivilom moguća je i u uvjetima kad se automobil isporučivao u samo jednoj boji – upravo sivoj.

Citroën TPV iz 1939 godine, jedan od nekoliko preživjelih skrivenih tokom II svjetskog rata

Citroen 2 CV na Salonu automobila u Parizu 1948. godine

Vjeran Citroënu: Traction Avant koji je bio u vlasništvu generala de Gaullea

Predsjednički Citroën: Predsjednik de Gaulle u svom omiljenom automobilu