Bilo je to zaista davno, u ljeto koje je mirisalo na bezbrižnost i djetinjstvo. Godina je bila 1962, a ja sam pohađao šesti razred osnovne škole. Nastava je bila poslijepodnevna, u Arapuši, selu udaljenom dvanaest kilometara od Bosanske Krupe.
Aleksandar Vučić nije politički poražen – on je politički ponižen!
Zašto na Balkanu zakoni važe za „zečeve“, a ne i za vukove?
Za mene je zagonetka za sva vremena: kako je moguće da čovjek koji trenutno nije ni predsjednik entiteta ni premijer, već samo lider jedne stranke, javno prijeti sopstvenom narodu?
Dugogodišnja vladavina Milorada Dodika ostaće upamćena kao period u kojem su manipulacija, lažna obećanja i jeftini patriotizam postali glavno oružje za opstanak na vlasti.
Dva najvažnija pitanja pred nastupajuće izbore u Srbiji su: Koliko zaista mogu „Studenti“ i da li ta šarolika političko-intelektualna grupacija zaista može pobijediti dobro uhodani i novcem podmazani režim hibridne demokratije Aleksandra Vučića?
Banja Luka je danas ogledalo političke farse u kojoj se prividne razlike između opozicije i vlasti brišu pred višemilionskim interesima. Ono što je mnogima postalo jasno tek nedavno, meni je bilo očigledno još u vrijeme kada je Draško Stanivuković vodio svoju prvu kampanju za gradonačelnika.
Kao čovjek koji svakodnevno posmatra šta se dešava u našem gradu, moram javno da kažem ono što svi vidimo, a o čemu mnogi ćute.
Sve za spas Vučićeve i Dodikove apsolutne moći? Dok politički vrh u Beogradu i Banjoj Luci kroz fabrikovane brojke i nacionalnu patetiku pokušava zacementirati svoju apsolutnu moć, stvarnost s terena opominje da narod vidi kroz maglu izbornog inženjeringa i političke prepotencije.
Zapad nas hrani kroz redovne doznake naše rodbine iz inostranstva, kroz ploče koje naši radnici rade u ovim stranim fabrikama, te kroz penzije koje su naši ljudi pošteno zaradili na Zapadu, a sada ih primaju i troše ovdje.
