Obilježavanje 9. januara u entitetu Republika Srpska predstavlja kontinuirano i svjesno kršenje Ustava Bosne i Hercegovine, potvrđeno kroz više odluka Ustavnog suda BiH. Pravno gledano, tu više ne postoji nijedna otvorena dilema. Postoji samo pitanje odgovornosti – i pitanje zašto je ta odgovornost godinama suspendovana.
Izjava vršiteljice dužnosti predsjednice Republike Srpske Ane Trišić-Babić, u kojoj neustavni 9. januar poredi s jevrejskim praznicima Hanukom i Pashom, predstavlja još jedan primjer opasne političke retorike u kojoj se historija, identitet i kolektivna trauma svjesno miješaju kako bi se opravdalo kršenje Ustava Bosne i Hercegovine.
Vanjska politika bez principa: zašto je saopćenje MVP BiH o Venecueli politički licemjerno?
Novogodišnja želja Bosni i Hercegovini za 2026. (sa sarkazmom, jer bez njega više ne ide).
Aleksandar Vučić nije anomalija balkanske politike – on je njezin logičan proizvod. On je personifikacija kontinuiteta ideologije koja je devedesetih godina razorila gradove, uništila živote i normalizirala mržnju kao političko sredstvo. Njegova današnja uloga „stabilnog lidera“ nije prekid s tom politikom, nego njezina prilagodba novim okolnostima.
Svaki novi javni istup Željane Zovko služi kao podsjetnik da politička samouvjerenost ne mora nužno imati ikakvo uporište u činjenicama, pravu ili evropskim vrijednostima na koje se rado poziva. Njen posljednji intervju za RTV „Herceg-Bosne“ nije izuzetak – naprotiv, on je kondenzat jedne duboko antievropske ideologije upakovane u jezik navodne brige za Bosnu i Hercegovinu.
Tišina visokog predstavnika i Trgovinska gora: kome Schmidt zapravo odgovara?
U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se zločin relativizira, a odgovornost razvodnjava do besmisla, ništa nije čudno niti šokantno kada osoba koju su mediji godinama dovodili u vezu s ratnim zločinima završi kao novinar i urednik informativnog programa na javnom servisu. Ipak, slučaj Gvozdena Šarca ima posebnu simboličku težinu.
Javni nastupi zastupnice u Europskom parlamentu Željane Zovko predstavljaju paradigmatski primjer normativne disonance između deklarativnog pozivanja na „europske vrijednosti“ i stvarne političke prakse koja se u kontinuitetu oslanja na etničku ekskluzivnost, pravnu selektivnost i institucionalnu lojalnost partikularnim interesima.
Kad vam komšija ili „prijateljska država“ odlaže otpad uz tvoju kuću.
