Politolog Davor Gjenero nije samo cijenjeni politički analitičar s dugogodišnjim iskustvom. Da se u njemu krije pasionirani ljubitelj automobila otkrio nam je još odavno. O kakvom je automobilskom znalcu svjedoči i priča pred vama. Ekskluzivno za Ljudski.ba Gjenero piše o povijesti i prošlosti automobilske industrije, a tema ovoga puta su predsjedničke limuzime.

Piše: DAVOR GJENERO

Globalizacija je dramatično promijenila industriju automobila, pa i njenu povezanost s politikom. Političari su u ranijim razdobljima često bili automobilski entuzijasti, a najviše ih je bilo među onima koje ne možemo smatrati demokratskim vođama. Najzagriženiji automobilski entuzijasti bili su Adlof Hitler, koji je „motorizaciju” svojih podanika smatrao vrlo važnom političkom misijom, iako u tome nije bio spektakularno uspješan (osim u izgradnji auto-cesta) i Benito Mussolini, za kojeg je kompanija FIAT, u vlasništvu njegova senatora i političkog istomišljenika Giovannija Agnellija razvila dva projekta motorizacije niže i srednje klase: majušnog Topolina, koji se masovno proizvodio od 1936. i nešto veću Balillu (Fiat 508) koji se proizvodio od 1931. do 1937. Uzgred, Balilla i Topolino prvi su važni radovi automobilskog dizajnera Dantea Giacose (1905-1996), koji je oblikovao najvažnije FIAT-ove modele pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, kad je FIAT bio na svom vrhuncu.

Giacosa je tako oblikovao najvažnije poslijeratne FIAT-ove automobile, FIAT 500, 600 (koji se u Kragujevcu proizvodio kao Zastava 750), Multiplu, nekoliko serija FIAT-a 1100, slavne modele 124 (od kojeg je nastala Lada) i 125, a golema prestižna limuzina  luksuzne klase FIAT 130, i nakon toga 128 (iz kojeg je derivirana Zastava 101), 127 i majušni 126. označavaju kraj njegove dizajnerske karijere. Fiat Dino nije bio auto u velikoserijskoj proizvodnji, ali taj dragulj, posvećen nesretno poginulom sinu Enza Ferrarija, potječe s Giacosine crtaće daske, a kako je uspješan bio svjedoči i to da je tada već ostarjeli Enzo, koji nije mogao produljiti dozvolu za vožnju supersportskh automobila, koje je projektirao i proizvodio, vozio tog Giacosinog FIAT-a.

Prije globalizacije podrazumijevalo se da se lideri relevantnih industrijskih država za protokol koriste domaćim automobilima. Podrazumijevalo se da se talijanski Predsjednik i premijer koriste nekim od prestižnih talijanskih automobila, francuski francuskima, a njemački njemačkima.

Pomalo groteskni su bili izbori automobila državnika „Istočnog bloka”. Ruski vrh vlasti koristio se Čajkama, golemim automobilima proizvedenima u tvrtki GAZ, koji su bili kopije američkih prestižnih Packarda iz pedesetih godina, a u vrijeme zalaza tog poretka djelovali su groteskno retrogradno, upravo kao što je i poredak koji su kontrolirali ostarjeli vladari bio retrogradan i demodiran.

Pritom je zanimljivo da je na primjer Leonid Brežnjev bio automobilski zanesenjak, pa je Moskvom privatno kružio u vjerojatno najboljem serijskom automobilu svih vremena, Mercedesu 600 (W 100) što ga je dizajnirao genijalni francuski automobilski dizajner Paul Bracq, a od talijanske Komunističke partije na poklon je dobio i prekrasnog Maseratija Quattroporte iz 1967. U njegovoj privatnoj zbirci bili su i dva Rolls-Roycea Silver Shadow, od kojih je jednog dobio od Armanda Hammera, američkog naftaša koji je uspješno poslovao sa Sovjetskim Savezom i slovio kao njegov veliki prijatelj, a drugog od kraljice Elizabete II. U toj je zbirci bio i Chrysler 300 iz 1966. sa golemim V8 motorom, a od predsjednika Richarda Nixona je 1973. u Camp Davidu dobio još jedan dragulj američke auto-industrije: veliku limuzinu Lincoln Continental.

Brežnjevljevi su se automobili nakon njegove smrti rasuli po bivšem Sovjetskom Savezu, uglavnom kao vozila KGB-a ili državnih organa, a u prvim godinama postkomunizma uglavnom su rasprodani na „licitacijama” režimskim povlaštenicima, često već prilično zapušteni. Nema zapisa o tome da bi drugi komunistički vođe gajili takvu pasiju prema automobilima kao Brežnjev.

Čehoslovački državno - partijski vrh vozio se pretežno u Tatrama, koje više nisu bili senzacionalni tehnološki napredni automobili, kao u vrijeme prije Drugoga svjetskog rata, već ozbiljno zastarjeli, zrakom hlađeni i s motorima i pogonom otraga (RR konfiguracija). Tehnološki je zaostala i nekoć izvrsna Škoda (prije preuzimanja od velikog teško-industrijskog konglomerata, 1925. godine, firma je bila poznata pod imenom Laurel & Clement) koja je služila kao jeftini narodni auto niže klase, sve dok firmu nije nakon pada komunizma preuzeo Volkswagen, u čijem je vlasništvu ponovno procvala i zauzela relevantnu europsku tržišnu nišu.

Posebnu priču predstavljali su automobili partijsko - državnog vrha DDR-a. Postojalo je jedno jednostavno pravilo – ti automobili ne smiju biti Mercedes, niti bilo što iz Savezne Republike Njemačke. Eric Honecker tako se godinama vozio u automobilima Volvo, koje je za njega posebno preuređivao karoserist Bertone, produžujući švedske automobile više srednje klase u limuzine sa sedam sjedišta, nalik glavnom uzoru, Mercedesu 600 (W 100). Poslije, kad se pripremao posjet Honeckera Francuskoj, nabavljen mu je prekrasan Citroën CX Prestige iz 1986. godine, a nakon raspada DDR-a u državnoj je garaži otkriven tajni prototip luksuzne limuzine EMW (nekadašnji dio BMW-a, koji je ostao iza željezne zavjese i završio kao proizvođač jeftinog i zastarjelog Wartburga) očevidno inspiriran prekrasnom mercedesovom limuzinom S klase, poznatom pod tvorničkom oznakom W 126.

Rumunjski diktator Nicolae Ceaușescu nije ni pomišljao voziti se u Daciji, koja je tada proizvodila ogoljelu verziju već zastarjeloga Renaultovog obiteljskog automobila R12, nego se koristio prestižnim Mercedesom 600 Pullman, a jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito imao je cijelu kolekciju toga najboljeg ikad proizvedenog automobila koji su odlikovali pneumatski ovjes, servo upravljanje, otvaranje i zatvaranje prozora i krova, sve uz pomoć zračnog pritiska, a ne elektromotora. Pokretao ga je ogromni složeni osmocilindrični motor od 6,3 litre, koji je razvija za ono vrijeme nevjerojatnih 250 KS. U formalnom vlasništvu JNA, a na raspolaganju Titu bili su i „standardni” Mercedesi 600, i više Pullmana, sa šestorim vratima, ali i više Pullmana Landaulet, dakle, takve arhitekture u kojoj je kabina vozača natkrivena, a reprezentativni prostor za putnike može biti otvoren, a ima i „meki krov”.

Zanimljivo je da su se lideri, pogotovo diktatori diljem svijeta koristili Mercedesima 600, naročito rado Pullmanima Landaulet, (Kim-Il-Sung, Ču En Laj, Deng Hsjao Ping, Enver Hoxha, Hosni Mubarak, Idi Amin Dada, Bokassa, Ferdinand Macos...), ali da Savezna Republika Njemačka nije imala u svojoj državnoj garaži niti jedan primjerak ove super luksuzne limuzine, jer ako im je takav automobil bio potreban, iznajmili bi ga od Daimler-Benza. Njemački državnici koristili su se serijskim Mercedesima S klase ili velikim BMW-ima.

Autori koji pišu o Mercedesu 600 W 100 često navode kako je on nasljednik Mercedesa 300d, tvorničkog naziva W 189, a poznatog kao Adenauer, po slavnom njemačkom kancelaru, od kojeg je jedino Angela Merkel bila malo duže na čelu vlade, Konradu Adenaueru, koji se koristio ovom limuzinom visoke klase. Međutim W 100 nije automobil iste klase kao i 300d. Jedini prethodnik s kojim je on „u rodu” je Mercdes 770/770 k,  s tvorničkom oznakom W 150, a s nadimkom koji je nosio i W 100 - Großer Mercedes. Ovaj automobil projektiran i građen za Hitlera, predstavljen na Berlinskom salonu automobila 1931. godine bio je statusni simbol za Hitlerovu nomenklaturu i kamarilu, ali i za kvislinge, pa ga je imao i Vidkun Quisling, nacistički gubernator Norveške. Imao ga je, naravno, i Ante Pavelić. U oldtimeraškim krugovima postoji dvojba je li taj Pavelićev 770 još „živ” i dio postava Titovih automobila u Tehničkom muzeju Slovenije u dvorcu Bistra kraj Vrhnike ili je tamo primjerak istog modela kojim se koristio zapovjednik njemačke vojske za jugoistočnu Europu, general pukovnik Aleksander Löhr. Osim Quislinga i kvislinga Pavelića, takav su automobil imali i Francisco Franco, i Benito Mussolini, i Salazar, Antonescu i papa Pio XI, ali i Göring, Himmler, Heydrich, Hindenburg...

Dante Giacosa, koji je poslije II svjetskog rata obilježio najuspješnije razdoblje FIAT-am nakon što je debitira s Balillom, već 1936. dovršio je automobil za nižu talijansku klasu, Fiat 500 Topolino. Na slici uz Porscheov „narodni automobil” VW Typ 1

FIAT je Mussoliniju izradio prvi „narodni automobil” prije nego li Porsche Hitleru: FIAT 508 Balilla iz 1932. godine

Jay Leno, veliki automobilski kolekcionar, tvrdi da ovo nije samo najbolji automobil u njegovoj garaži, nego da je to najbolji ikad proizveden automobila

Raskošna konfiguracija Titovog Mercedesa Pullman Landaulet

Zbirka Titovih Mercedesa 600 u garaži „Maršalata”

Američki predsjednik Richard Nixon u vožnji s Titom u Landauletu u jesen 1970.

Hitlerova limuzina, Mercedes 770, predstavljen 1931. godine, prethodnik je Mercedesa 600