Na društvenim mrežama se pojavio zanimljiv tekst o bivšoj Jugoslaviji. Prevela ga je daniela Loidolt a bio joj je interesantan jer je djelo njemačkog novinara.

Zašto sam se odlučila prevesti ovaj tekst iz 1951? Jer sam jugonostalgičarka? Ne!! Prevela sam ga jer mi je puna kapa laži koje šire oni koji u to doba još nisu bili ni rođeni, ili oni koji su u to doba pobjegli da bi se danas vratili i nama pričali kako je sve to onda bilo .Drugi razlog je, da je teško njemačkom novinaru pripisivati komunističku propagandu. Radi se o periodu od samo 6 godina nakon rata.

On ne opisuje zemlju u kojoj svi građani moraju imati partijsku knjižicu, dapače, iznenađen je malim brojem članova partije. On ne opisuje zemlju u kojoj se ljude proganja i zatvara. Opisuje nepovjerenje seljaka prema komunistima, opisuje napor koji se ulaže da se građani opismene i obrazuju, opisuje sustav koji je želio obrazovano stanovništvo jer je samo to bila garancija uspjeha. I za kraj, opisuje neprijatelja koji je i onda postojao, koji se kasnije pritajio i koji je danas opet izašao na svjetlo dana sa svom svojom destruktivnom snagom - a to je katolička crkva! 

 Vladajući sustav u Jugoslaviji ima otvorenog neprijatelja - Katoličku crkvu sa svojim uporištem u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini i jednog tajnovitijeg, a to je seljaštvo. Seljaštvo u katoličkim područjima je strogo religiozno i u svećenstvu nalazi strastan anti-kolektivistički element .Iako je materijalna situacija velikog dijela seljaka (unatoč industrijalizaciji oni čine još uvijek 67% stanovništva) postala bolja, ovaj je dio stanovništva još uvijek neprijateljski nastrojen prema državi. Čak i puno bolje cijene,  a došlo je i do ublažavanja obaveze isporuke  se smatraju beskorisnimn dok nedostaje tradicionalni poticaj, a to je za seljake stjecanje novih površina.

Posebno proširen je strah od kolektivizacije. Iako je do sada, uključujući državne površine, kolektivizirano samo 25 % zemlje, strah od kolhoza je prisutan i tu se ništa nije promijenilo. Kolektivizacija u zaostalim područjima može pružiti određeni poticaj samo ako je povezana s tehničkim napretkom, odnosno ako ona donese strojeve koji su do tada nedostajali. Ako to nije slučaj, na stranu par iznimaka, za seljaka u kolhozu je situacija uvijek gora nego za njegovog nezavisnog kolegu koji se nije dobrovoljno pridružio.

Kardinalna greška jugoslavenske vlade je bila što cijeli taj projekt nije stavila u stand by barem do trenutka kada su se postojeći kolektivi konsolidirali, a tehnička situacija stabilizirala. Dok je sve više i više seljaka pokušavalo napustiti kolektive, a njihovi odvjetnici javno napadani, nakon jednogodišnje pauze, se na kolektivizaciju prisiljavalo nove, uključujući i one u plodnim poljoprivrednim područjima sjeverne Hrvatske. Dok Titova vlada nije uspjevala premostiti jaz sa seljaštvom, dotle je bila daleko uspješnija u pridobivanju simpatija radnika na farmama. Do tog trenutka je novac u Jugoslviji bio prilično bezvrijedan jer se malo toga moglo kupiti. Zato je urbana radna snaga često sa zavišću gledala na svoje kolege na selu, čiji su prihodi bili u obliku često nepristupačnih prirodnih resursa.

U svakom slučaju je radnik na farmi lakše mogao prehraniti obitelj.

DRŽAVNA INDUSTRIJALIZACIJA

Svaka socijalistička vlada koja se želi održati bez bajoneta se oslanja na simpatije industrijskog radnika. Tijekom nacionalizacije je država (odnosno gradovi i općine) postala jedini poslodavac. Ovo podruštvljavanje je omogućila jugoslavenska industrija. Do tog trenutka je Jugoslavija bila dominirana stranim kapitalom, odnosno bila je eksploatirana. (Olovo, boksit, bakar i šibice 100%, šećer 76,1%, trgovačka mornarica 70% i mrki ugljen 55,7%). Radilo se o potpuno antisocijalnom kapitalizmu koji je htio brzo vratiti investicije plaćajući slabo radnike i zauzimajući vodeće pozicije vlastitim ljudima, bez namjere da se profesionalno obučava radna snaga. Budući da je često dolazilo do preklapanja interesa, kupovale su se jeftine koncesije bez da ih se doista iskorištava. To je vrijedilo za skoro sve jugoslavanske resurse.

Po nalazištima žive, bakra i cinka je Jugoslavija bila prva, a po boksitu, olovu i antimonu druga u Europi.16 milijuna ljudi je imalo rezerve vode za 168 milijuna. Upravo su te rezerve doprinijele iznenađujuće brzoj poslijeratnoj elektrifikaciji, čak i u zaostalim područjima Bosne i Hercegovine i Makedonije. Tokom mojeg putovanja sam svuda nailazio na hidroelektrane, gotove ili u gradnji. Rijeke i tokovi su se preusmjeravali kako bi bili upotrebljivi za tehnički napredak. Ako je industrija prije rata bila nerazvijena, tokom rata ona je potpuno uništena.

Većina rudnika, tvornica i elektrana je bilo uništeno, a polovica željezničkih pruga neupotrebiva. U poslovnom životu se podruštvljavanje sprovodilo pod raznim izlikama. Od 1948. na pravnoj osnovi, sve osim malih tvrtki ili obrta. Ovdje je došlo do štetnog pretjerivanja, što je maršal Tito otvoreno i iskreno i sam priznao. Zato su tvrtke koje je administracija, odnosno pretjerana birokracija učinila potpuno neretabilnima, opet prešle u privatne ruke. To su bili mali restorani, kafići, male trgovine, pansioni sa malo soba itd. Socijalistički sektor gospodarstva, koji će postati dominantan, nije stvorio puno novog, već je preuzeo postojeće. Ponekad su vlasnici postali direktori. Njihove su plaće bile daleko od plaća slobodnih trgovaca. Mali brijač, unatoč predratnim cijenama je još uvijek mogao živjeti bolje nego direktor velike nacionalizirane prodavaonice cipela, a da ne govorimo o postolarima, krojačima, stolarima, fotografima ili najtraženijim bravarima i instalaterima.

Uz liječnike i zubare, čiji se rad proširio na bolničke i privatne prakse, njihove su zarade bile na prvom mjestu. Dok je trgovina iz privatnih ruku prešla u državne, na industrijskom području je bio potreban potpuno novi početak. Skoro sva velika poduzeća su izgrađena poslije rata. Paralelno se mijenjala društvena struktura. Oko 10% seoskog stanovništva se preselilo u gradove, što je zbog teških ratnih razaranja stvorilo nove stambene probleme. (Jugoslavija ima najniže stanarine u Europi.) Zbog protekle zime u kojoj je vladala glad (ovogodišnja žetva je bila natprosječno dobra) ostvarili su se bliski i umirujući obiteljski kontakti između sela i grada. Uslijed subvencioniranja hranom seljačkih rođaka i tjeskoba u gradovima je ublažena. Najgore je bilo u slabim poljoprivrednim područjima Crne gore, Makedonije i u dijelovima Bosne. Ovdje su poljoprivrednici sami, zbog suša, trebali pomoć, umjesto da je pružaju drugima.Opsežna industrijalizacija tradicionalno poljoprivredne zemlje uvijek sa sobom nosi svjetle i tamne strane. Na početku prevladavaju tamne. Ako je Jugoslavija, da bi ostvarila svoj ambiciozni petogodišnji plan, uvozila velike količine strojeva, to je moglo biti samo na štetu potrošača. Ograničen je u velikoj mjeri uvoz robe široke potrošnje, što je dovodilo do nestašica.

Ponekad je nedostajalo sapuna, ponekad čavala, dugmadi, vezica za cipele, olovaka, tinte itd. Da bi se platila nova industrijska oprema moralo se izvoziti i ono što bi ljudi radije sami konzumirali. Ipak, nove tvornice su građene mahom po modernim higijenskim principima: radilo se uz puno zraka i svjetla. Svaka revolucija živi i od elana koji je ponekad nespojiv sa stvarnošću. Ova mudrost nije zaobišla ni jugoslavenski plan izgradnje. Neki su projekti bili preambiciozni, a kod nekih se radilo o poteškoćama koje ima neosigurani čovjek kome je izgorjela kuća i koji želi sve u trenutku kad mu sve nedostaje.

Istovremeno je trebalo iz temelja izgraditi novi Beograd (usput, na neprikladnom močvarnom području), novi Zagreb, novo Sarajevo itd. Kada je onda došla blokada Kominforma, kada se izvoz zbog toga smanjio, a proračun za obranu zemlje fantastično povećao, došlo je do financijskih poteškoća i svugdje su se u zemlji mogle vidjeti nedovršene zgrade i skele na nezadovoljstvo širokih krugova onih koji su stezali kaiševa i još uvijek uzalud čekali na rezultate. Kod industrijalizacije se nisu uvijek uzele dovoljno u oibzir vlastite resurse, sagradilo se previše tvornica koje bez stranih sirovina nisu mogle biti produktivne.

Do nedavno, npr. nije bilo tvornice aluminija. Istovremeno je broj novotvorenih tvornica premašio brzinu stručnog osposobljavanja radne snage.Na kraju je osobna inicijativa bila ugušena činjenicom da je svaki radnik bio odgovoran za svoj alat i popravke je snosio sam,time se strogo prepisao sovjetski model koji je svojim akcijama sabotaža diskreditirao cijelu socijalističku ideju. Sovjetski model, koji je državni kapital uz svoju popratnu diktatorsku birokraciju, jednostavno zamijenio dotadašnji strani privatni kapital.Suodgovornost radnika je i dalje ostala utopija, dok direktor u svojoj svemoći nije izgubio ništa.

Dok je anonimni dionički kapital barem davao značaj profesionalcima i stručnoj radnoj snazi, nova država je dugo davala prednost pouzdanim borcima i partizanima. Čak i po pitanju plaća su naknade bile opće. Nekvalificirani radnici su poboljšali svoj životni standard, a pravi profesionalci su postali žrtve šematskog niveliranja. Veća naknada je bila moguća samo prihvatanjem drugog ili trećeg posla. Profesionalni radnici su se okrenuli toj nuždi. Upoznao sam veterinare koji sviraju u plesnim orkestrima ili inženjere koji popodneva ili noći žrtvuju privatnim narudžbama.

EKONOMSKI SOCIJALIZAM MINUS STALJINIZAM

Nakon prekida s Kominformom, Titova je vlada morala koncentrirati snage na smirivanje industrijskih radnika, opća averzija prema Sovjetima je bio njihov prirodni saveznik. Staljinistička ideologija u Jugoslaviji nije nikada uhvatila duboke korijene. U Jugoslaviji ima samo 500.000 do 600.000 članova komunističke partije na 16 milijuna ljudi. Ortodoksna pro-Staljin linija je bila stvar jednog kruga vodstva, odnosno starog, brojčano nikad značajnog i ranijim progonima decimiranog kadra. Susret s Rusima je u nekim, od strane Rusa "oslobođenim" područjima, odnio mnoge iluzije. Ne mali dio socijalno demokratski obučene radnička klase je, čak prije "inteligencije", shvatio da se ruska kontrola i nametanje nimalo ne razlikuju od one bivše zapadne u svojoj eksploataciji. Shvatili su da namjere nisu nimalo različite, ali zato brutalnije i da se osobne slobode potpuno brišu.

Za anti sovjetski stav je bila velika većina radnika. Sada je trebalo samo radničku klasu motivirati pozitivno. Na početku se problemu pristupilo ideološki .Milovan Đilas, član Politbiroa i autoritarni propagandist je pokrenuo teorijsku raspravu dokazujući zašto današnji ruski sustav nema ničeg zajedničkog s pravim marksizmom. Njegovi su najbitniji argumenti i primjeri iz Rusije bili: državni kapitalizam umjesto društvene ekonomije, diktatura pretjerane birokracije, a ne proletarijat, kao i totalno nemarksistički nacionalizam s imperijalističkom pozadinom bez imalo poštovanja za prava manjih socijalističkih država. Promjene u nacionalnoj i manjinskoj politici nisu bile potrebne obzirom da je u Jugoslaviji postojala savršena jednakost (kultura, škola, jezik, proporcionalna raspodjela ministara, zastupnika, dužnosnika itd.), bez tendencije slaveniziranja kao što je to bio slučaj u Sovjetskom Savezu.

Birokratski aparat je bio radikalno smanjen, oko 120.000 muškaraca i žena je prebačeno natrag u produktivni rad. Kod konačnog odabira je konačno u prvi plan došao princip produktivnosti. Naravno da su ove promjene imale nuspojave. Neki su se nesposobni službenici, iz povrijeđene taštine, pretvorili u tajne konformiste. Mnoga ministarstva su raspuštena, a na njihovo mjesto su došli komiteti čiji su članovi uglavnom radili volonterski. Đilasova borba je bila prvenstveno usmjerena protiv državnih kapitalističkih tendencija. U njegovim i Titovim govorima se sve češće čuje stara marksistička teza o "odumiranju države". Ovim se pod decentralizacijom cjelokupnog državnog aparata, što još ostaje teorija dok centralizirani politbiro u Beogradu daje sve bitne smjernice, misli na određene ekonomske funkcije. ž

Državna poduzeća postaju narodna poduzeća, a državna imovina postaje javno vlasništvo. U praksi su zaposleni u kolektivima preuzeli odgovornost za poslovanje istih. Zaposleni velikih poduzeća biraju radnička vijeća koja onda biraju upravne odbore. Kod manjih dolazi do direktnog biranja upravnih odbora. Dok je prije direktor bio svemoguć i praktički vladin službenik koji može biti smijenjen samo od strane vlade, on sada mora biti izabran, a njegova funkcija ovisi o povjerenju vijeća. Dok je prije njemu bilo prepušteno hoće li konzultirati predstavnike radnika, sada je pred njima odgovoran.

Prije nego analiziramo materijalnu stranu novog sistema, treba utvrditi da je to ograničilo moć dosadašnjih sindikata.Do sada su (sada decentralizirani) sindikati bili odgvorni za proizvodnju i zaštitu radnika. Sada je to prešlo u odgovornost zaposlenih.U Jugoslaviji danas praktički ne postoji radnik, službenik ili intelektualac (uključujući i liječnike) koji nije član nekog sindikata. Sindikati su sastavni dio svih masovnih organizacija sveobuhvatne narodne fronte. U njima ima komunista i ne-komunista iako kao korporacija priznaju program komunističke partije. Jasno je da se jugoslavenski sindikati principijelno razlikuju od zapadnih. Iako ustav ne zabranjuje štrajkove, otpadaju mogućnosti štrajka, a samim time i njihova moralna i financijska podrška.

Usprkos određenoj liberalizaciji jugoslavenski sindikati su organizacija za radnike, ali ne radnička organizacija. Naravno, ne-komunisti mogu ući u razne izvršne odbore, no u praksi se to događa kada partija iz tehničkih ili stučnih razloga treba njihovu aktivnu suradnju. Za razliku od ranijih, ovdje opisanih odnosa, što se više probija načelo produktivnosti tim više ne-komunisti imaju šanse za sindikalnu karijeru, iako ne do ključnih pozicija. Zadaća sindikata je bila mobiliziranje industrijskih radnika, čiji se broj od 1945. udvostručio. I organizacija natjecanja društvenih poduzeća, kao što je to uobičajeno u svim narodnim demokracijama. Obrazovanje radnika je također bilo dio sfere odgovornosti sindikata. Ovdje razlikujemo dvije faze.

U zaostalim područjima Makedonije, Crne Gore i BiH je za vrijeme rata bilo 80 % nepismenih, kod nacionalnih manjina koje su tek 1945. dobile svoje škole 95%, a među ženama i do 100%. Prva faza sindikalnog obrazovanja odraslih je uključivala elementarno čitanje, pisanje i računanje. Danas se već svugdje stiglo do druge faze koja uključuje i aritmetiku, zemljopis i nacionalnu povijest.Ja sam prisusuvovao takvim kursevima, želja za znanjem kod učesnika je na mene ostavila vrlo impresivni dojam. Za posebno bistre postoji mogućnist daljnjeg usavršavanja sve do studija. Studente je u tom slučaju do završnog ispita podržavalo poduzeće.Budući da sada i najudaljenija sela imaju škole ova uloga sindikata ubrzo neće više biti potrebna. No i dalje se nastavlja sa vrlom ozbiljno shvaćenim usavršavanjem stručnjaka. Sindikati sprovode i ideološko obrazovanje, s ciljem da se sitno-buržoasko razmišljanje preobrazi u klasnu svijest.

NAPREDNO SOCIJALNO ZAKONODAVSTVO

Vlada je veliki dio socijalne pomoći stavila u ruke sindikata. To uključuje organizaciju plaćenih odmora. Najkraći rok je 14 dana, a kod teških fizičkih poslova, kod intelektualaca itd. do 4 tjedna.Država odobrava velike popuste na željeznici, na brodovima i avionima, tako da su na kraju cijene simbolične. Hoteli, čak i oni visoke kategorije, nude dnevnu cijenu uključujući obroke, koja odgovara cijeni jednog ručka u restoranu. Još jeftinije se stanovalo u sindikalnim domovima. 1946. godine ih je bilo 18 sa 2.190 gostiju, a 1950. godine već 48 sa 51.933 gostiju. Nakon prevladavanja krize i na ovom polju će doći do daljnjeg širenja.Za mene je bilo jedinstveno iskustvo posjetiti takav jedan sindikalni dom u zaostaloj Makedoniji, koji je kvalitativno bio prvoklasan.

Svi su ovi objekti izgrađeni nakon rata, obzirom da je stara Jugoslavija u potpunosti zanemarila socijalne strukture. Danas se može govoriti o modernoj zdravstvenoj zaštiti koju još ometa samo nedostatak liječnika. Osim novčanog bonusa mlade majke imaju pravo na 90 plaćenih dana dopusta - 45 prije i 45 nakon poroda. Tokom prvih 6, a ponekad i 8 mjeseci nakon poroda, za pola radnog vremena dobivaju 3/4 plaće. Nakon toga mogu i do 2 godine raditi pola radnog vremena, ali onda sa pola plaće.

Siročad žrtava rata i fašizma ne luta jugoslavenskim ulicama prosjačeći već je smještena u pedagoški dobro vođenim domovima. Godišnja dob za mirovinu je kod muškaraca 55, a kod žena 50 godina, (35 odnosno 30 godina staža). Visina mirovine odgovara posljednjem mjesečnom dohotku. Tko nastavlja dalje raditi, uz mirovinu dobiva i plaću. Takvi poticaji su danas utoliko važni, jer nema više direktne radne prisile. Novi zakon o plaćama i cijenama želi uvesti plaće po zaslugama umjesto ranijeg kompliciranog sustava niskih prihoda i diskontirane racionirane robe i preferencijskih bodova kod kupovine potrošnih dobara. Bez šematskog niveliranja oni idu samo toliko daleko da se isključi kapitalistički razvoj.

Svemu tome treba pridodati nova posebna prava novostvorenih radnika i članova odbora koji sami odlučuju o investicijama i koji kod dobrog poslovanja mogu raspodjeliti dobit. Minimalne plaće su zakonom propisane. Dok je do sada državni monopol odlučivao doslovno sve, do posljednje olovke i tinte, sada se isključivo ograničava na planiranje okvira. Tvrtke mogu samostalno kupovati i prodavati, bez ranijih birokratskih okova za sirovine, stručnu literaturu itd. Neprofitabilni pothvati moraju sada, kao i u kapitalističkim zemljama proglasiti stečaj. Prestaje povlašteni tretman pojedinih poduzeća, jer svako pojedinačno poslovanje sada ima pravo naručiti tamo gdje je roba najjeftinija i najbolja, dok se ranije oslanjalo na često neprikladne i regionalno vezane dodjele odozgo. Samim time se i državni sektor potiče na zdravu konkurenciju 

Teško je danas predvidjeti da li će novi sustav, koji počinje uz veliku međunarodnu pomoć, doživjeti uspjeh ili ne. Ako se izbjegne nova inflacija cijena, ako se uspije do sada nevezane poljoprivrednike motivirati na veću prodaju, tek onda se jugoslavenski sistem koji je do sada patio od previsokih cijena i preniskih plaća - može konsolidirati, a ekonomski život u Jugoslaviji normalizirati." Bila je to godina 1951!