Politički analitičar i bivši ambasador BiH Slobodan Šoja iz vlastitog iskustva je analizirao moguće postavljanje Zlatka Lagumdžije za ambasadora pri UN-u. Prema njemu jedan razlog ide u prilog Lagumdžije, ali više ih je protiv. Njegovu priču prenosimo u cijelosti.

Lagumdžijino eventualno imenovanje za šefa Misije BiH pri UN diglo je očekivanu prašinu. Očekivano se i ide u dvije krajnosti. Rado bih kazao nekoliko riječi o tome iz svog ugla, na osnovu jednog sjećanja. 

Aprila 2002. godine, kao ambasador BiH u Francuskoj, dobio sam instrukciju da pomognem kolegi Igoru Gaonu, tada ambasadoru pri Vijeću Evrope, prilikom ceremonije učlanjenja BiH u Vijeće Evrope. Bio sam, između ostalog, zadužen oko dočeka naše velike delegacije. Sva tri člana Predsjedništva BiH, šest članova dva kolegija Parlamentarne skupštine BiH, državni premijer, ministar spoljnih poslova BiH... trebali su se zajedno okupiti u Strazburu. Kad su stigli šalio sam se pitajući ih ko upravlja državom u njihovom odsustvu? Šta bi bilo da se avion, gluho bilo, srušio!?

Cijela ekipa sa mnogo novinara i drugih uzvanica iz BiH trebala je doći specijalnim letom iz Sarajeva. Ministar spoljnih poslova Zlatko Lagumdžija dolazio je iz Londona. Po planu prvo je trebao stići avion iz Londona, a sat kasnije avion iz Sarajeva. Na aerodromu je sa mnom bio i šef protokola Vijeća Evrope, jedan sjajni turski diplomata. Pita me: „Gosp. Ambasadore, hajde da vidimo kako ćemo organizovati ovaj sat vremena dok Ministar čeka avion iz Sarajeva?“

Bez ikakvih informacija ili instrukcija, ali poznavajući Lagumdžiju, bio sam ubijeđen da neće ni pod razno htjeti čekati avion da dočeka i pozdravi svoje „šefove“ iz Predsjedništva i Vijeća ministara. Stoga sam slagao šefu protokola da Lagumdžija ima sastanak u hotelu u Strazburu i da ne može ostati te da treba odmah za njega osigurati prevoz do hotela gdje ga već čeka Igor Gaon. Ode čovjek na izvršenje, sve pripremio, javio itd. Pola sata kasnije Turčin dolazi do mene i veli da ima dobre vijesti. 

Avion iz Sarajeva dolazi 40 minuta ranije pa predlaže da Lagumdžija ipak sačeka petnaestak minuta. Misli čovjek da naš ministar poštuje članove Predsjedništva, valjda je to logično. Ja opet slažem da mora ići imperativno i da vozač bude spreman. 

On me pogleda i nasmija se: „Vi to nekom drugom pričajte, nemojte meni! Ministar ne podnosi predsjednika, je li tako?“ Ja se nasmijem i sve mu priznam. „Dobro ste slagali prvi put“, reče mi. 

Rekoh da ću Lagumdžiji naravno predložiti da sačeka, mada sumnjam da će pristati. Daću šefu protokola znak da li ostaje ili ide. Kad je Lagumdžija stigao, rekao sam mu da mora sačekati avion desetak minuta. Čisto da provjerim da li sam imao dobru intuiciju. Automobil za njega bio je naravno spreman da ga vozi pravo u Strazbur bez čekanja. 

Pogledao me čudno: „Ma, kakvo čekanje! Idem pravo u hotel.“ Kad sam ga upoznao sa šefom protokola koji ga je dalje proveo, namignuo sam mu i odmahnuo glavom. U Strazburu jest bila svečarska atmosfera ali osjetila se mala nategnutost jer je Lagumdžija sve vrijeme programa pokušavao igrati ulogu najvažnijeg u delegaciji. 

Deceniju poslije, Lagumdžija će se možda spustiti stepenicu niže i postati ambasador u Njujorku. Novi šefovi bili bi mu sada Konaković, Krišto, Cvijanović, Bećirović i Komšić. Što je mnogo, mnogo je! Koliko će ih poštovati nije potrebno nagađati. Ono što mogu objektivno kazati o tom eventualnom imenovanju je da bi Lagumdžija sigurno bio izvrstan ambasador. Ima znanje i veliko iskustvo koje je važno upravo za Njujork. Godinama se mota oko nekih poznatih likova, ponekad se time zna i pohvaliti! Imenovanje tako iskusnog, poznatog i glagoljivog diplomate bilo bi sigurno pozdravljeno u Ujedinjenim nacijama. Sve skupa to je jedan jedini, ali naravno mnogo važan, argument zbog čega bi to imenovanje bilo dobro. 

Svi drugi argumenti (u političke ne želim ovdje ulaziti) vele da bi trebalo sve pažljivo odvagati. Lagumdžija je samoljubiv solo igrač, domaće autoritete ne priznaje niti poštuje, a prema onim što ovu planetu čine nepravednom i opasnom je snishodljiv. On ne bi poštovao nikakve instrukcije ili naredbe. Bio bi i predsjednik i ministar i radio bi kako želi. Našao bi sigurno način da objasni da je baš tako najbolje. 

On na to ima pravo i ne treba ga kriviti što je takav. Zato mislim da bi mu njegovi šefovi trebali jasno kazati prije eventualnog odlaska da bi svaki neposluh ili soliranje bez instrukcija automatski značilo povlačenje s funkcije. Svaki govor koji bi održao trebao bi biti pripremljen u saradnji između Ministarstva i kabineta članova Predsjedništva. Govor mora biti rezultat kompromisa, što nije uopšte teško. 

To što smo mi Njujork pretvorili u mjesto za naše unutrašnje megdane i obračune naša je krivica i trebali bismo okončati tu glupost. Treba uvijek sročiti svima prihvatljiv tekst, a dužnost je šefa Misije BiH pri UN da pročita takav govor, a ne da govori i radi šta želi. Ako to ne zna ili ne želi uraditi ne treba ga ni slati. A mi, srećom, imamo nekoliko kvalitetnih i iskusnih diplomata koji bi dobro obavljali tu dužnost. Rekao bih zapravo da je pomalo i nekorektno prema njima što su zaobiđeni.