Kolumnista Boris Pavelić u odličnom tekstu za Autonomiju analizira ruski uticaj na Balkan..

Danas, točno pet godina nakon što je najdugovječniji aktivni političar na Balkanu, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, u martu 2017. mnoge iznenadio tvrdnjom kako “Rusija vodi jednu vrstu rata protiv Evrope”, ruske rakete pretvaraju ukrajinske gradove u prah i pepeo, a nekoliko se balkanskih država, htjele to ili ne, pretvaraju u neku vrstu čemernih gubernija na dalekom istoku onoga što Rusija u Europi smatra svojom sferom utjecaja.

Tako je barem – ne treba to nipošto zaboraviti – najavio Vladimir Putin u svom pismu SAD-u od 17. prosinca 2021. godine, dva mjeseca uoči napada na Ukrajinu. U tom je dokumentu, sročenom u formi prijedloga sporazuma, Putin zatražio povratak sigurnosne arhitekture u Europi na stanje od prije 1997. godine.

Zatražio je, dakle – kako je to u jednom intervjuu interpretirala ugledna francuska novinarka i bivša glasnogovornica Haškog suda Florance Hartmann – “da se NATO povuče iz dijela Europe, što znači da Rusija zahtijeva svoju zonu utjecaja na cijelom kontinentu, istočno do Njemačke i Italije”. Zemlje, dakle, koje su do 1990. pripadale Varšavskom paktu, uključujući i cijelu bivšu Jugoslaviju, Vladimir Putin smatra zonom utjecaja Rusije.

“Zamjeram medijima što nisu upozorili na dalekosežnost tog zahtjeva”, izjavila je Hartmann u travnju prošle godine, govoreći za zagrebački Nacional. “Pa zar nije apsurdno da jedan čovjek sjedi u Moskvi, i zahtijeva pola Europe? Ali, taj čovjek ima nuklearno oružje, i odlučan je da to provede. To je činjenica”, konstatirala je.

Godinu kasnije, danas, u siječnju 2023, nijedan politički razgovor o Balkanu nije relevantan ako ne uključuje Putinovu Rusiju kao nezaobilazan faktor – i to je činjenica, sviđala se ona kome ili ne.

Nema danas na Balkanu više nijednog područja društvenog života, od politike do kulture, u kojima putinovski utjecaj ne postaje sve snažniji, i sve otvoreniji. Dogodilo se ono što je još donedavno malo tko mogao i zamisliti: umjesto da se ostvari blazirano zapadnjačko uvjerenje kako će sve zemlje regije, prije ili kasnije, dovršiti svoj utabani put u EU, a vjerojatno i u NATO, danas se govori o izlasku bar jedne od njih, Crne Gore, iz NATO-a, a Rusija otvoreno prijeti i drugima, neka dobro razmisle kada odlučuju o strateškim savezima.

Treba se samo prisjetiti tvita Dodikove zastupnice u parlamentu Bosne i Hercegovine Dušanke Majkić, koji je zazvučao zlurado i prijeteći tim više jer je objavljen samo dan nakon napada Rusije na Ukrajinu, 25. veljače 2022.: “Moskva je u ožujku 2021. rekla da će reagirati ako BiH poduzme korake ka pridruživanju NATO-u. Nemojte poslije da niste znali”.

Ruske prijetnje i ucjene

A dovoljno je i prisjetiti se ocjene kojom je ruski veleposlanik u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko potkraj prošle godine komentirao status kandidatkinje koji je Europska unija dodijelila Bosni i Hercegovini. Bocan-Harčenko taj je potez EU opisao kao “vrlo opasnu stvar”.

“Smatram da dobivanje statusa kandidata BiH za članstvo u EU predstavlja dopunski alat pritiska na RS, jer BiH mora prijeći od Daytona prema Bruxellesu, što u suštini predstavlja centralizaciju BiH i oduzimanje nadležnosti RS. Kandidatski status je vrlo ozbiljna i opasna stvar i to uključuje obustavljanje veza i suradnje RS s Ruskom Federacijom”, kazao je Haračenko, dodajući kako ga “ne bi čudilo” da Rusija istupi iz Vijeća za provedbu mira, međunarodnog tijela koje nadzire provedbu Daytonskog sporazuma. I još je dodao, a čitatelj će prosuditi zvuči li to cinično ili ne: 2023. godina, kazao je, bit će teška, ali će “Rusija, kao Srbija i Republika Srpska, jačati još više svoj suverenitet u svakom smislu”.

Kada je o Putinu riječ, s politikom očito dolazi i vojska. Kosovski premijer Albin Kurti, koji smatra da Srbija polaže pravo na Kosovo kao Rusija na Ukrajinu, u nedavnom je intervjuu otkrio kako su Srbija i Rusija 2021. planirale 91 zajedničku vojnu aktivnost, ali su održale više – 104. Dvije od tih vježbi zvale su se “Slavenski štit” i “Slavensko bratstvo”. Srbija, rekao je Kurti, ima 40 borbenih aviona MiG-29, od kojih je osam donirala Bjelorusija, a šest Rusija.

“Krajem septembra 2021. godine na granicu s Kosovom poletio je MiG-29, u isto vrijeme je ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko posjetio granicu Kosova da izvrši inspekciju srbijanskih trupa. To je bilo prije rata protiv Ukrajine“, kazao je Kurti, koji tvrdi da je Srbija od 2001. godine uspostavila 48 operativnih baza oko Kosova, na kojima su se pojavljivali članovi motociklističke grupe Noćni vukovi i ruski plaćenici grupe Wagner. Također je rekao da je kontroverzni Ruski humanitarni centar u Nišu, tajnovita baza 160 kilometara od Prištine, a istodobno dvjesto metara od niškog aerodroma i autoceste Beograd-Niš, “pun špijuna i agenata Ruske Federacije“.

Srbija – svojevoljna ruska gubernija

U prosincu prošle godine, paravojna skupina Wagner, koja ratuje u Ukrajini i koju je osnovao bliski Putinov suradnik Jevgenij Prigožin, objavila je da je u Srbiji navodno formirala svoj centar, koji vodi Aleksander Lisov, čovjek kojemu je Kosovo još 2017. zabranilo ulazak.

“Orlovi, kao štićenici PMC Vagner centra, bave se informacionim obračunom sa ruskim liberalima koji su otišli u Srbiju i tamo pokušavaju da sprovode antiruske aktivnosti u cilju diskreditacije Rusije i pogoršanja odnosa između ruskog i srpskog naroda“, objavili su vagnerovci.

Mjesec kasnije, bajkerska skupina Noćni vukovi, koju neke zapadne zemlje planiraju proglasiti terorističkom skupinom, i s čijim je motoristima Putin demonstrativno pozirao pred fotografima, marširala je, zajedno sa specijalnim policajcima Republike Sprske, u ovogodišnjem naoružanom defileu u povodu Dana Republike Srpske, 9. siječnja, u Istočnom Sarajevu.

Srbija pod Aleksandrom Vučićem, u jednu riječ, vlastitom voljom postaje ruska gubernija. Njezina “osnovna poveznica sa Rusijom jeste otpor liberalnim vrednostima, uključujući i ideologiju ljudskih prava”, konstatirali su analitičari Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji u svom biltenu “Rusija i Srbija: zajedno protiv liberalnih vrednosti” iz rujna prošle godine.

Političko zbližavanje Srbije s Putinovom Rusijom, podsjetili su iz Helsinškog odbora, “koincidira s dolaskom Srpske napredne stranke (SNS) na vlast (2012), koja sistematski promoviše rusofilstvo.” “U jednoj skupštinskoj debati tadašnji predsednik Republike Tomislav Nikolić je rekao: ‘Ako bi se jednog dana postavilo pitanje hoćemo li biti kolonija Evropske unije ili bilo kakav organizacioni deo Ruske Federacije, odmah bih glasao za ovu drugu varijantu’”. Čini se kako taj dan, što se Srbije tiče, upravo traje.

Srbija nije jedina

No, Srbija nipošto nije jedina zemlja bivše Jugoslavije u kojoj Rusija nastoji promijeniti politički krajolik sebi u korist. “Rusija sistematski podstiče tenzije u regionu, a zapažene su njene aktivnosti u Makedoniji u vreme održavanja referenduma o promeni imena, kao i u Bosni i Hercegovini, gde podržava Milorada Dodika u sprečavanju institucionalizacije na nivou BiH.

“U Crnoj Gori podržala je državni udar koji nije uspeo, da bi zatim intenzivirala medijsku kampanju preko srpskih medija i određenih političara, partija i Srpske pravoslavne crkve (SPC)”, podsjetili su u Helsinškom odboru. “Ekspanzija Rusije na Balkan odigrava se u trenutku kad su zemlje u regionu nekonsolidovane, ranjive, nedovršenih identiteta i stoga podložne uticaju i pritiscima. Rusija je počela da razvija instrumente javne diplomatije s ciljem da paralelno jača i dejstvo meke sile.” Meke, ali i tvrde, ako ustreba: ruska državna agencija RIA Novosti, članku objavljenom početkom ove godine o predviđanjima za 2023, ustvrdila je kako bi “na Kosovu i na Balkanu moglo doći do eksplozije”, predviđajući političku nestabilnost i za cijelu EU, jer se “odlučila proširiti na istok na račun ruske zemlje i smatra da je ono što se događa u Ukrajini njena, a ne ruska stvar”.

No čak i ako se taj očito zluradi scenarij ne ostvari, što uvelike ovisi o tome koliko je političke mudrosti u europskim metropolama, Bruxellesu i Washingtonu – ali ništa manje i u Zagrebu i u Beogradu – činjenica jest da je zloćudni ruski utjecaj već dosad uspio gotovo razoriti postojeću, godinama građenu euroatlantsku političko-sigurnosnu strukturu Balkana: Srbija, osokoljena otvorenom Putinovom podrškom, obnavlja svoj velikodržavni program zamijenivši samo njegovo ime – od “Velike Srbije” prema “srpskom svijetu” – Kosovo je neprestano na rubu sukoba; Crna Gora pretvorena u disfunkcionalnu državu koju, čini se, zapadni saveznici prepuštaju njezinoj sudbini; dok samoprozvani Putinov povjerenik u BiH, Milorad Dodik, vlastitu zemlju gura prema ponoru raspada, demonstrirajući spremnost na nasilje i pothranjujući strahove od novih oružanih sukoba.

Istodobno – a to je vjerojatno najbizarnije – utjecaj Putinove Rusije seže i preko granica političkog Balkana, visoko u politiku Europske unije, i to preko politike predsjednika susjedne države, Hrvatske, Zorana Milanovića. No ta tema, žalibože, zaslužuje poseban članak.