Nepopravljivi jugonostalgičar i iskreni antifašista Mario Vujević na sebi svojstven način prisjetio se zasjedanja AVNOJA I Dana Jugoslavije. Sa porukom da ne zaboravimo i da ne mrzimo njegov tekst uz prigodnu pjesmu prenosimo u cijelosti.

Sve više je starijih ljudi oko mene koji se ne sjećaju da su bili pioniri, koji nisu plakali 4.5. 1980., koji kažu da nikad nisu slavili Dan republike 29 11.

Zašto lažu?

Zato jer žele biti podobni građani.

Ja nikad nisan bija podoban, ja san uvik kontra. Otkad znam za sebe, ja slavim Dan republike, i to mi neće niko zabranit. Žao mi je što nisam mogao u Jajce ove godine da posjetim muzej AVNOJ-a.

Ja nikad nisam bio vojni Jugoslaven koji bi napadao druge narode ili uzimao tuđe teritorije. Ja sam kulturološki Jugoslaven odrastao na temeljima partizanskog antifašizma, ljudskosti, poštenja, praktičnog bratstva i jedinstva.

Volio bi da imam sa nekim da proslavim danas taj Dan Republike, ali nemam sa kim. Oko mene nema Jugoslavena.

Nije to meni problem, odvrtiću stare jugoslavenske pisme, popit rubinov vinjak sa coca kolom, prisjetit ću se proslava Dana mladosti sa drugaricama širom juge. Lako je bit dio mase, ali koračaj ispravnim putom kad si sam.

Ee, to je jebeno i teško. Sritan dan Republike. Budite dobri ljudi,  i nemojte više mrzit.

Na društvenim mrežama ranije je podijelio i jednu pjesmu.

SAMOTNA PJESMA

Ne nalazim spokoj u lijepim riječima upućenim meni, više volim kad me tišinom hvale.

U ovim vremenima kad se čovjek dijeli od drugih ljudi, kad se kao ličnost dijeli na onog čovjeka kakav mora biti, i onog čovjeka kakav želi biti, pletem nit koja me veže sa stvarnošću.

Pred mojim očima nestaju i urušavaju se humanost i istina, a većina ljudi postaje samostalni planet na kojem nema mjesta za drugog čovjeka.

Grozi me saznanje da zli ljudi grozničavo traže nove neprijatelje, pogrešne boje kože ili druge vjere.

Misao budi čovjek izgubila se u preriji svemira.

DaSamoća nikad nije bila moćnija nego danas.