Mi revoluciju smo vojevali i za to da se jednom za svagda utvrdi čija je ovo zemlja BiH, da ne bude ni carska, ni spahijska, da ne ostane provincija u pozadini oko koje se kusuraju velikosrpska, velikohrvatska buržoazija i bosanski begovat. Ovako je govorio Džemal Bijedić jugoslovenski političar koji bi se prevrnuo u grobu da vidi šta se od Bosne danas radi.

Na današnji dan 18 januara 1977 god poginuli su u avionskoj nesreći Džemo i Razija Bijedić.

 Dana 18. siječnja 1977. Džemal Bijedić i njegova supruga, zajedno s drugim visokim državnim i partijskim funkcionerima, prisustvovali su na vojnom aerodromu u Batajnici ispraćaju predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita u Libiju, nakon čega su avionom "Learjet 25" krenuli u Sarajevo, gdje je Džemal Bijedić trebao prisustvovati sjednici CK SKBiH. U 10:54 avion je izgubio vezu s kontrolom leta u Sarajevu i Beogradu, a prema nalazu državne komisije za ispitivanje uzroka udesa, greškom pilota ili zbog kvara mjernih instrumenata, avion se udaljio oko 6 kilometara od procedurom predviđene putanje, nakon čega je zbog snižavanja visine leta ispod propisanog za ovaj sektor došlo do nesreće.

Zrakoplov je udario u planinu Inač, u blizini sela Bjelovići pokraj Kreševa. Tom prilikom stradali su svi putnici i članovi posade aviona, ukupno 8 osoba. Pored Džemala Bijedića, među poginulima bila je njegova supruga Razija Bijedić, kao i suradnici dr. Smajo Hrle, podtajnik SIV-a, Zijo Alikalfić, osobni pratioci vozač, kao i Anđelka Muzička, domaćica u rezidenciji predsednika Saveznog izvršnog vijeća

Više od tri decenije traje misterija oko pogibije nekadašnjeg pedsjednika Saveznog izvršnog vijeca Džemala Bijedica. Prema službenoj, zvanicnoj verziji, Bijedic je poginuo u avionskoj nesreci koja se dogodila slucajnom krivicom posade aviona. Prema onoj drugoj, neslužbenoj i nezvanicnoj, Džemal Bijedic je poginuo u avionskoj nesreci koja je izazvana – namjerno. Dakle, prema toj verziji, on je, znaci, ubijen. 

Ovo je tvrdio njegov rođak bivši generalni konzul Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Bahrudin Bijedić

Prema njegovim riječima  Džemalu Bijediću mnogi su zamjerali inzistiranje na tome da se muslimanima u Jugoslaviji, odnosno Bošnjacima, prizna status naroda.

'To su mu mnogi zamjerali. Naročito Svetozar Vukmanović Tempo, vrh JNA i neki drugi ljudi koji su ga kritizirali. On je to s indignacijom odbijao, vrlo efikasno i efektno', pojašnjava Bijedić.

Prema njegovom mišljenju, Džemal Bijedić je, bez daljnjeg, bio žrtva snaga koje su htjele reafirmirati takozvanu 'veliku Srbiju'.

'Apsolutno. Ideja velike Srbije i centralizacije Jugoslavije na način proširene Srbije, to su bile ambicije i tada, ali malo skrivenije. Došle su maksimalno do izražaja tokom Miloševićeve strahovlade', napominje on.

Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti, 23. oktobra 1977. godine u vikendici u Trnovu kraj Sarajeva.

'Govorio mi je na uho: 'Bahrice, puno znam, ubit će me'. Govorio je da je Tito izoliran, da ga blokirao njegova supruga Jovanka, da se do njega ne može doći. Govorio mi je o vrhovima JNA. Bez daljnjeg, on je predosjećao smrt. Međutim, ja mu nisam postavio odgovarajuća pitanja da bih to razjasnio. Naime, bio sam zblanut tim njegovim tvrdnjama. Nisam tražio da dalje elaborira svoje tvrdnje, jer nismo bili sami u vikendici', ističe Bahrudin.

Oprezniji u ocjenamaje istoričar Husnija Kamberović koji sa sigurnošću tvrdi jedino da je Bijedić bio važna i cijenjena politička figura u bivšoj jugoslaviji.

Moja istraživanja su me uvjerila da doista postoje neke nejasnoće u vezi s letom ovog Bijedićevog aviona, ali vjerujem u istragu koja je napravljena nakon nesreće i koja je pokazala da je riječ doista o nesreći a ne nekoj uroti. Detaljno sam analizirao razne verzije o uroti protiv Bijedić i došao do zaključka da bi bilo teško da neko na takav način pripremi ubojstvo predsjednik Vlade, koji je bio vrlo blizak Titu, a Tito je i tada još uvijek uspješno kontrolirao i Vojsku i sve civilne tajne službe koje bi takvo što mogle organizirati. Ali, znam da i dalje ima ljudi koji vjeruju u suprotno, kaže Kamberović.

On nije bio veliki ideolog, ali jeste vjerovao u ideju komunizma. U politici je beskrajno promovirao timski rad i pojedinačnu odgovornost. S Titom je prošetao zapadnom Hercegovinom. Znao se približiti običnim ljudima. Neposredno poslije rata, Bijedić je uvjeravao lokalne političare u zapadnoj Hercegovini da ne mogu praviti svoje političke mitinge nedjeljom, kada ljudi idu na misu u Crkvu, nego poslije mise, jer će tako moći imati priliku stjecati određeni utjecaj u narodu. Tu je tajna njegova uspjeha.

Bijedić je imao nekoliko ključnih političkih uspjeha. Ja sam to sveo na njegovo djelovanje na integraciji zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke republičke okvire zalaganjem za skidanje hipoteke ustaštva s Hrvata zapadne Hercegovine, te za afirmaciju Muslimana kao nacije. Njegov doprinos obnovi Bosanske krajine poslije zemljotresa je ogroman. Zalagao se za formiranje bosanskohercegovačke Akademije nauka i umjetnosti, Radio-televizije i pokretanje republičkog TV dnevnika, razvoj visokog obrazovanja i Univerziteta. Sve je to jačalo bosanskohercegovački identitet. Drugi pravac Bijedićevog djelovanja je bio otvoren 1970-ih kada je postao predsjednik jugoslavenske Vlade. Bio je jedini premijer koji je imao određenu ulogu u kreiranju vanjske politike (dotad je to bilo u isključivoj nadležnosti Tita), navodi kamberović