Jako česti su takstovi čija tema bivaju savjeti kako se hraniti odnosno kako smršati. Prvo i jako bitno je to da način prehrane treba biti usmjeren na to kako se optimalno hraniti u svrhu očuvanja i unapređenja  općeg zdravlja a ne u smjeru mršanja.

Piše: GORAN ĐEKIĆ (Ljudski.ba)

To koliko imamo kilograma ili kako izledamo ne mora biti odraz dobrog zdravlja.

Pravljenje filozofije i neke visoke nauke o tome kako smršati je nešto što je u main streamu nametnuto. Svaki sportista koji u svom sportu ima težinsku kategoriju u jako velikom broju slučajeva mrša pred svaki nastup najčešće na “nezdrav način”.  Da li je neki način mršanja nezdrav lično mislim da je konstatacija koja nije utemeljen argument. Denis Muhović, osvajač zlatne medalje u karateu na evropskom prvnestvu za seniore u Tallinn-u u Estoniji 2002. godine se takmičio u kategoriji do 80 kilograma. Jedan dan prije vaganja Denis je imao 85 kilograma, skinuo je tih 5 kilograma za dan kako bi prošao vagu, na dan takmičenja je imao 91 kilogram, takmičio se i pobjedio. Na svakom evropskom prvenstvu  u karateu se takmiči samo po jedan takmičar iz svake države, tj. najbolji u toj kategoriji što znači da ni jedna borba na prvenstvu evrope nije na niskom nivou a Denis ih je imao pet za jedan dan i bio je zdrav o čemu svjedoči njegov rezultat. U mnogome isti slučaj je kod boksera, mma boraca, judo boraca, taekvando itd. Iz čega možemo zaključiti da priča o nezdravom mršanju ili debljanju baš i ne drži vodu uvijek.

Najveći mit o ishrani je mit o čudotvornim namirnicama koje tope potkožno masno tkivo, svaki dan na portalima se može naći po jedan takav tekst. Naprimjer ako konzumiramo đumbir svaki dan, da će se kilogrami topiti. Da je to tako sigurno bi populacija bila mnogo mršavija.

Kalorijski deficit je također još jedna djelimično tačna teorija o mršanju. Bazirana je na utrošku kalorija unesenih hranom, odnosno procjenom broja unesenih kalorija a manjkavost joj je to što niko ne zna tačno koliko ima kalorija npr. u jednoj jabuci niti zna koliko će ih se reserbovati i utrošiti. Još jedna manjkavost ove teorije je to što sve “kalorije” odnosno namirnice nemaju isti karakter te brzina i način resorpcije nisu isti. Jako često fasting (post) poistovjećuju sa kalorijskim deficitom što baš i nije adekvatno poređenje.  Poznato je da moždane ćelije troše više kisika od mišićnih ćelija, samim tim troše i više “kalorija”. Analogno tome nekim umnim radom ćemo trošiti više nego treningom. Poznati slučajevi su također da uslijed nekih stresnih životnih situacija neki ljudi su “preko noći” izgubili mnogo kilograma pa sve to filozofiju kalorijskog deficita možemo svrstati u mitove. Pored navedenih činjenica ovakav način prehrane je relativno neodrživ, a zašto? Jer rijetki od nas imamo vremena vagati hranu i jesti tačnu količinu određene hrane za svaki obrok svaki dan.

Priča o visokoproteinskoj prehrani je također priča koja je djelimično tačna. Proteini su građeni od lanaca aminokiselina, kada konzumiramo proteine oni se u našem traktu za varenje razgrađuju na aminokiseline pa se tek onda resorbuju. Problem kod konzumiranja proteina je taj što se po nekim istraživanjima može resorbovati maksimalno 30% proteina, plus varenje proteina nam oduzima mnogo energije. Još neki nepovoljni faktori kod proteina životinjskog porijekla jesu to što je PH vrijednost tih namirnica kisela, te konzumirajući ih mi se na neki način trujemo. Mainstream nam nalaže da su esencijalni za izgradnju tkiva ali činjenica da postoje npr. bodybuilder koji su vegani obara relevantnost te tvrdnje. Najčešća poželjna namirnica u kontekstu visokoproteinske prehrane jeste pileće meso, koje najčešće biva “napumpano” steroidima kako bi imalo optimalnu težinu za što bržu prodaju. Unosom steroida, koji su derivate testesterona čini da naš prirodni testesteron uspori svoj rad uslijed prisustva steroida unešenih hranom.

Još jedna od stvari koje nam se nalažu jeste količina nutritienata koje moramo unijeti svaki dan a relevantnost je upitna. Određena količina vitamina, minerala, gore navedenih proteina, ugljikohidrata itd. A šta sa ljudima koji praktikuju fasting (post) ili još ekstremnije breterijanstvo (ljudi koji ne jedu i ne piju)? Niko od njih ne ispoštuje unos preporučenih dnevnih vrijednosti a nerijetko su zdraviji od većine današnje populacije. Ne znam koliko vas je čulo za Brojsovu dijetu, sastoji se od toga da ne konzumirate hranu četrdeset dana a konzumirate određene čajeve i sokove. Brojsova dijeta je jedna od jako uspješnih terapija za kancer. Jedna je od rijetkoih stvari koje nisam probao ali u svojoj bližoj okolini sam imao priliku vidjeti uspješnost  ovog vida terapije za kancer a također je nešto što se kosi sa preporukama o dnevnim unosima nutritienata.

Šaolin redovnici se hrane samo nekom vrstom pure od riže i to u relativno malim količinama za današnja poimanja a vježbaju, kreću se svakodnevno vjerovatno više i od nekih vrhunskih sportaša a nemaju problema sa oporavkom kao ni sa savremenim bolestima. Čitao sam jednu multidisciplinarnu studiju, nažalost nakon što sam prestao koristiti suplemente, da ni jedan suplement nema korelaciju sa oporavkom tijela nakon treninga. Navedenom studijom su bili obuhvaćeni whey protein, vitamini, amino kiseline itd.

Trendovi vezani za načine prehrane se smjenjuju kao vremenska prognoza. Tome doprinosi to da  savremenom čovjeku je medijima mindset programiran tako da mora postojati neki “savremeni” način prehrane koji će od nas napraviti “super čovjeka” ali pored toliko “nauke” i priče u medijima o hrani savremeni čovjek je deblji i nezdraviji, htjeli mi to priznati ili ne.

Pošto sam dosta eksperimentisao vezano za prehranu, čak probao neke od gore navedenih “popularnih” teorija za prehranu, iskustvo me naučilo da treba što manje jesti. Bar 90% hrane treba biti sirova biljna hrana, treba jesti unutar osam sati u danu a jedno sedmično napraviti post 24 sata. Post se može produžiti na 36 sati za žene a 38 sati za muškarce. To je za mene ono što je optimalno, u tom režimu se jako dobro oporavljam od treninga, imunitet je odličan i mozak mi funkcioniše jako dobro. Jedna velika prednost ovog režima jesto što uvijek mogu naći da pojedem jabuku, krušku ili bananu i završio sam svoj obrok i nije mi problem biti gladan. Ono što je potrebno za ovaj režim jeste jaka odluka i disciplinovanost, kao za sve drugo u životu.

(Goran Đekić jedini je svjetski prvak u karateu iz Bosne I Hercegovine, predsjednik Karate kluba „Olimp“ iz Sarajeva i selektor ženske kadetske karate reprezentacije BiH, diplomirani kineziolog i fizioterapeut)