Neki ljudi misle da je bavljenje sportom nešto najbolje što možemo učiniti za svoje tijelo, ja sam na svojim iskustvima iskusio da to nije istina, posebno kada provedeš karijeru sa trenerima koji nemaju mnogo znanja o oporavku i o drugim pojedinostima vezanima za fiziologiju i doziranje treninga.

Piše: GORAN ĐEKIĆ

Nakon nekoliko ozbiljnih povreda i pauza da bi se te povrede sanirale i povratka u aktivno bavljenje sportom, još uvijek polupovrijeđen, trudio sam se da se u takmičarskom smislu vratim na puteve stare slave, što mi nije polazilo za rukom, u glavi nisam bio isti, moje tijelo je imalo još uvijek ožiljke od povreda koji su uveliko ograničavali moju izvedbu u takmičenju te treningu iako mi je bilo samo 23 godine, odlučio sam da se povučem od aktivnog bavljenja sportom. U tom period sam još uvijek mislio da je dobro trenirati do zadnjeg atoma snage, pa još malo više, i naravno s tom pogrešnom postavkom stvari nema prostora za napredak.

Nakon prvog povlačenja iz aktivnog bavljenja sportom počeo sam da se bavim različitim biznisima, bilo je manje više uspiješno. Iako sam želio, bilo mi je teško naći motivaciju za vježbanjem, kad bih došao u teretanu, pitao sam se što ja ovo radim kad nema takmičenja, ne radim ovo da bi bio brži, jači, da bi moja izvedba na borilištu bila bolja. To je još jedan momenat koji ti sport izgradi a koji je u realnom životu ponekad loš.

Nakon godinu ili godinu i pol pauze, sasvim slučajno, sam bukvalno preko facebooka našao angažman u Rijeci u Hrvatskoj i ponovo se počeo takmičiti. Takmičarski nije bilo loše ali moje tijelo je otkazivalo, svaki put kad bih uradio trening prosječnog intenziteta, prehladio bih se, bio bih van pogona tri četiri dana, neka takmičenja sam radio prehlađen, a takmičarski sam bivao najbolji bez treninga. Naravno, savjetovao sam se sa ljekarima, nije bilo pomoći i agonija je trajala. Kako pomenuh,došao sam do određenih sredstava od različitih biznisa, pa sam si mogao angažovati nutricionistu i kondicijskog trenera, u tom trenutku najboljeg u gradu. Pa sam trošio suplemenata mjesečno od 300 do 600 KM mjesečno i bilo je odlično dok je trajalo, nisam se prehlađivao više, mogao sam trenirati i takmičiti se bez tegoba.

Pošto su me poslovi uzeli pod svoje, nije više bilo ništa od sporta iako je tijelo funkcionisalo kako treba u tom režimu, nastavio sam trenirati rekreativno i česti padovi imuniteta su se postepeno vratili, mada sam koristio suplemente i relativno se držao plana visokoproteinske prehrane. Nakon jednog treninga sam zaboravio ponijeti suplemente za poslije treninga, i moj oporavak je nakon tog treninga bio isti ili čak bolji nego sa suplementima za poslije treninga, od tad sam prestao koristiti sve suplemente.

Kako mi je opet trebao neki izazov sportski, počeo sam sa fitness, kondicijskim i zdravstvenim edukacijama, sjećam se svog prvog seminara, bio je to kettlebell seminar Marina Bašića u Mostaru, sarajevski seminar sam propustio iz nekog razloga. Taj seminar je promjenio dosta stvari, prije svega probudio je motivaciju, sreo sam par prijatelja iz mog sporta koji su se tada bavili kondicijskom pripremom i fitnessom. Uputili su me na neke druge edukacije, moji poslovi su išli dobro, tako da sam bio u mogućnosti investirati u svoje znanje, moj imuni sistem nije bio na zadovoljavajućem nivou još uvijek. Na jednoj od edukacija za funkcionalni trening je jedan dio price bio vezan za disanje, predavač je rekao, da ako dišemo samo na nos i ako zalijepimo usta dok spavamo, na taj način možemo prevenirati infekcije gornjih disajnih puteva. U početku mi je bilo smješno, ali ipak sam probao promjenite svakodnevne obrasce disanja, i došlo je do instant poboljšanja, ne ogromnog ali poboljšanja.

Te godine je Steve Maxwell bio najavljen za certifikaciju za kettlebell, seminar disanja i mobilnosti u Sarajevu, naravno bookirao sam si sva tri seminara i počeo vježbati, spremati se za certifikaciju za polaganja ispita za trenera kettlebella. Prvo, našao sam pogrešne informacije, šta je potrebno za polaganje ispita, tako da sam uvježbavao nešto štoje deset puta zahtjevnije. Sanovim znanjima o disanju i dobrim odmorom moje tjelo je funkcionisalo solidno. Jeo sam sve što mi je palo pod ruke i ono što nije bilo dobro je da sam dobio mnogo kilograma. Kad vježbaš kettlebell, apetit se stvarno otvori, bar meni. U tom period sam nekom slučajnošću počeo čitati knjigu “Liječenje neizliječivih bolesti” Ričarda Šulcea i tragom preporuka iz knjige sam se dodatno informirao te svoju ishranu promjenio na 90% sirovu biljnu ishranu i iskreno osjećao sam se najbolje do tad u životu.

Zaključak ovog članka bi mogao biti da tri stvari najbitnije za vaše zdravlje su disanje, prehrana i vježbanje, baš ovim redoslijedom.

(Goran Đekić jedini je svjetski prvak u karateu iz Bosne I Hercegovine, predsjednik Karate kluba „Olimp“ iz Sarajeva i selektor ženske kadetske karate reprezentacije BiH, diplomirani kineziolog i fizioterapeut)