U prošlom tekstu sam se dotakao disanja, kažem dotakao jer je to tema za koju nije dovoljan jedan tekst. Jedan od faktora koji imaju veliki uticaj na samo disanje a i na zdravlje uopšte je držanje tijela, odnosno postura.

Piše: GORAN ĐEKIĆ

Vezano za dobro držanje tijela vladaju neka mišljenja koja su daleko od realnosti, kao npr. da je dobro držanje tijela kada sjedimo a držimo tijelo kao da nam je umjesto kičme betonski stub… ili da je postura nešto što se formira do određene dobi pa poslije nemamo neki značajan uticaj na posturu.

Interesantna stvar, koju nisam čuo u medicinskoj školi a ni na kineziološkom fakultetu je da postoje vježbe za posturu. Na neformalnim edukacijama se posturi pridaje mnogo više pažnje, čak postoje edukacije čija je tema postura.

E sad, šta je postura. Postura su međuodnosi segmenata tijela jedan na drugi. Segmenti tijela trebaju biti optumilnom odnosu jedan u odnosu na drugi i to tvori posture, odnosno držanje tijela.

Čovjek sa perfektnom posturom ne postoji, postoji ideal dobre posture, što su manja odstupanja od ideala posture to je postura “bolja”. Postura je nešto što se gleda u kretanju, odnosno kada ispitanik ne razmišlja o svom držanja a njegovo držanje je približno idealu dobrog držanja.

Zašto je bitna dobra postura? Dobra postura je bitna zbog našeg efikasnog kretanja, optimalnog položaja organa kako bi oni u punom kapacitetu mogli vršiti svoju funkciju te disanja koje je esencija dobrog zdravlja čovjeka.

Gledano sprijeda segmenti našeg tijela (stopala, koljena, kukovi, rebarni lukovi, ramena…) trebaju biti u simetriji i u zadovoljavajućem položaju. Gledano sa boka bitno je da kičmeni stub ima fiziološke krivine u zadovoljavajućoj mjeri te da je položaj glave zadovoljavajući u odnosu na vrat, odnosno kičmeni stub/trup. Gledajući sa boka, stopala, koljena i kukovi također trebaju biti u optimalnom položaju.

Čovjek kada se rodi u jako ranoj dobi počne da vježba uspravan stav. Vi koji ste u skorije vrijeme imali dodir sa bebama, znate da u određenom period pedijatri gledaju držanje glave djeteta. Pored toga što je bitno držanje glave iz drugih razloga, bitno je, jer je svojevrsna vježba za uspravan stav. Pored navedenog držanja glave i daljnji kretni razvoj bebe biva vježba za uspravan stav kasnije. Dosta vježbi za posturu, odnosno za reset posture i jesu imitacija beba, kao što su head nods, rolanje, puzanje itd.

Smatra se da dvije stvari koji najnepovoljnije utiču na posture kod savremenog čovjeka jesu nošenje cipela sa đonom i sjedenje na stolici.

Naime, naše stopalo je senzor koji našem mozgu daje 70% informacija o položaju našeg tijela i mi tako bitan senzor prigušimo cipelama, ili još gore nosime cipele sa petom pa na neki način šaljemo informaciju mozgu da se krećemo niz brdo. Kada opteretimo tijelo (stavimo šipku sa tegovima na leđa) naša stopala su ta koja mozgu daju informaciju da treba angažirati bolje/više mišiće kako bi se održala dobra postura i ne bi došlo do povrede te kako bi smo se mogli kretati/vježbati. Također jako i funkcionalno stopalo je temelj za dobro i efikasno kretanje. Šta je potrebno stopalu da bi se optimalno razvijalo? Potrebno je da budemo bosi što više, posebno djeca i naravno da se krećemo, tako bosi. Postoje vježbe za stopala, ali one su suvišne ako smo veći dio vremena bosi. Jako loše za stopala jesu obuća sa velikim đonovima i ulošci za cipele. Da dobro ste pročitali, ulošci za cipele.

Vjerovatno će me razapeti doktori koji prodaju uloške za cipele i dio roditelja koji vjeruje neutemeljenom marketingu ortotike. Mi smo napravljeni perfektno i sva na nama funkcioniše perfektno, pa tako i stopalo. Ako stopalu dozvolimo da “radi svoj posao”, odnosno ako mu ne pomožemo određenim “plohama” ono će raditi svoj posao i oformit će svodove stopala a ako oduzmemo tu sposobnost pomažući mu, ti mehanizmi će se ugasiti a naše stopalo će biti slabije i slabije. Time se otvara mogućnost da pored deformiteta stopala razvijemo i deformitete koljena, kukova ili kičmenog stuba. Npr. ako svod jednog stopala uslijed nefunkcionalnosti nije razvijen, ta noga je uslovno rečeno, kraća od druge, samim tim će i koljeno biti u položaju drugačijem od optimalnog kao i kuk a kičmeni stub će razvijati skoliozu. Navedeni primjer je jedan od scenarija i najčešće važi za djecu u razvoju.

Tako da topla preporuka je da, prije svega, vaša djeca borave što više bosa kao i vi sami.  Princip rada tijela je takav da sve što tijelo radi po svojoj prirodi ne treba mu pomagati, asistirajući mu će tijelo ugasiti svoje prirodne mehanizme. E sad, naravno ne možemo hodati bosi, ali možemo odabrati obuću sa što tanjim ravnim đonovima, te koristiti svaku priliku da budemo bosi i na taj način osigurati stopalima da “rade svoj posao” te na taj način unaprijediti svoju posturu i opšte zdravlje.

U nekim kineziološkim naučnim člancima sjedenje na stolici zovu “drugo pušenje”, a zašto? Sjedenje na stolici resetuje našu posturu tako da se naglašava torakalna kifoza (zakrivljenost kičmenog stuba u regiji grudnog koša), glava ide prema naprijed što je jako nepovoljan položaj za naše disanje. Kod takvog položaja tijela dišemo plitko, najčešće na usta. Kod plitkog disanja, gornjim partijama pluća razmjena gasova u plućima nije optimalna te određen procenat kisika se ne veže za crvena krvna zrnca te ostane elementaran. Elementaran kisik je otrovan za naše tijelo, trovali se kisikom zbog neoptimalnog disanja ili ugljen- monoksidom iz cigareta, isto je, trujemo se svakim dahom. Iz navedenih razloga sjedenje na stolici zovu “drugo pušenje”.

Poznato je da velika većina razvojnih deformiteta se razvije kada djeca krenu u školu. Razlog za to je jer djeca kada krenu u školu počnu da sjede na stolici u kontinuiteu dva ili više sati, što do polaska u školu nije bio slučaj, igrali su se i kretali, što je još jedan dokaz štetnog uticaja sjedenja na stolici. Za uzrok razvojnih deformiteta najčešće krive školske torbe koje su kriva adresa za ovaj problem. Kako bi smo trebali sjediti? Najbolje bi bilo sjediti na podu, ako ste ikada probali sjediti na podu i raditi nešto (npr. pisati na laptopu), znate da ne možete držati jedan položaj, nego svako malo položaj trebate mijenjati jer svaki od položaja je aktivan pa vas iz tog razloga zamara, što je dobro. Tako isto važi i za djecu, npr. da zadaću pišu na podu.

Kada sam na jednom od seminara radio procjenu posture, promjetio sam da za razliku od većine kolega trenera na tom seminaru moja postura je mnogo bolja, odnosno mnogo bliža idealu posture. To mogu zahvaliti prije svega vježbanju karatea od šeste godine, a zašto? Zato jer se karate vježba bos. Tako da vam toplo preporučujem da birate sport na kojem su djeca bosa a vi također da vježbate bosi ili u obući sa najmanjim mogućim đonom. Još jedna stvar bitna kod odabira sporta je da sport biva simetrične kretne structure ili ako nije simetrične kretne structure da trener ili klub u kojem se vježba ima program koji amortizuje negativne učinke nesimetrične kretne strukture sporta.

Još jedna fantastična stvar je hodanje bos po zemlji, travi, morskom pijesku na plaži, kamenju na plaži ili još bolje hodanje u rijeci ili moru po pijesku ili kamenju. Zašto smo dobro raspoloženi kada smo na moru, baš zato što smo jako često bosi u kontaktu sa zemljom, ali o tome u nekom drugom tekstu.

(Goran Đekić jedini je svjetski prvak u karateu iz Bosne I Hercegovine, predsjednik Karate kluba „Olimp“ iz Sarajeva i selektor ženske kadetske karate reprezentacije BiH, diplomirani kineziolog i fizioterapeut)