Prva stvar koju uradimo kada se rodimo je da udahnemo, a posljednja na kraju života je da izdahnemo. Prethodna rečenica govori o važnosti disanja, ne samo za zdravlje nego za življenje općenito, mada nepravedno biva zapostavljen ovaj segment u kontekstu savremenog fitnessa, kondicijske pripreme i zdravlja općenito.

Piše: GORAN ĐEKIĆ

E sad, da ispričam svoju priču. I sam sam disanje podcjenjivao iz predznanja koja sam stekao u tri svoje druge kuće u kojima sam sigurno proveo više vremena budan nego u svojoj prvoj kući, mislim na sportsku salu, Srednju medicinsku školu i Fakultet sporta. Samo da se ogradim ne želim ovim podcjeniti ili nanijeti bilo kakvu štetu mjestima na kojima sam stekao znanja i titule koje su me na pozitivan način označile i izdvojile iz prosjeka, uslovno rečeno, samo bih volio da to bude znak obrazovnim ustanovama i trenerima koji rade sa sportistima ili rekreativcima te studentima koji će se na bilo koji način baviti zdravljem, da rade na edukaciji disanja. Kad učimo o oporavku, kaže se da su dva načina oporavka hrana i suplementacija te san, naravno slažem se, ali najbitnije je disanje i treba biti prije dva prethodno navedena vida oporavka.

Radeći u sportu, snalazeći se, 2007. godine sam počeo raditi kao ski instruktor, u početku oporavak poslije napornih dana na skijanju je bio poprilično zadovoljavajući. Nekada od 2013. godine počeli su se javljati problem sa sinusima. Naravno, nakon sezone skijanja sam posjećivao ORL ljekara i medikamenti koje bi mi propisao ljekar su mi pomagali otprilike tri godine iako je dugo trajao taj oporavak. Nakon tri ili četiri godine sam odlučio da riješim taj problem jednom za sva vremena i otišao sam na jedan detaljniji pregled kod ORL ljekara i zaključak je bio da nos moram oprisati hitno, očito, nos je lomljen više puta septum (pregredna hrskavica) je zgužvana tako da je prohodnost jedne strane po navodima ljekara bila 30ak posto a druge 50ak posto. Pošto sam imao i upaljene krajnike u periodima kada su sinusi bili upaljeni pitao sam ljekara šta sa krajnicima? On mi je rekao, krajnike trebaš operisati prije nosa, koji je kako navedoh bio hitan za operaciju, i naravno dobio sam punu kesu medikamenata i predračune za te dvije operacije. Izašao sam poprilično deprimiran. Nakon toga sam se savjetovao sa par ljekara koje sam privatno poznavao i na osnovu njihovih savjeta odlučio sam da krajnike operišem u državnoj ustanovi a nos bih poslije operisao privatno, pošto ta operacija zahtjeva boljeg stručnjaka. E, kako to biva kod nas, opet preko poznanstava sam našao jednog ljekara u državnoj ustanovi s kojim sam stupio u kontakt radi pregleda i nekog načelnog dogovora za operaciju krajnika, on me je savjetovao da sačekamo jesen jer je to bio ljetni period, jer je pogodnije hladnije vrijeme za zarastanje rane. Poslušao sam ga.

Tad sam već počeo posjećivati seminare vezane za fitness, kondicijsku pripremu i zdravlje, i na jednom od seminara jedan dio predavanja i praktičnog rada je bio vezan za disanje. Pored ostalih stvari, poruka koja je meni bila ključna tada je, kada bi smo disali na nos (i udah i izdah) smanjili bi smo mogućnost upala  gornjih disajnih puteva. Disanje samo na nos!! To se kosilo sa mojim “znanjima” o disanju. Odmah sam to počeo primjenjivati, na tom seminaru sam čuo i jednu “blesavu” stvar, da si zalijepiš usta trakom za zavoj dok spavaš, i to sam odmah pročeo primjenjivati. I desilo se čudo, moji uvijek pomalo upaljeni sinusi, kad sam “zdrav” su bili ok, moj nos je proradio, nisam više imao potrebu imati usta otvorena, budio sam se odmorniji čak i kada bih kraće spavao.

Te godine na jesen u Sarajevu je bio zakazan seminar Steve-a Maxwell-a, odnosno certifikacija za kattlebell trenera te seminar disanja i seminar mobilnosti. Prvo sam si bookirao mjesto na certifikaciji za kettlebell, naravno kada ranije bookiraš cijena eventa je manja a kasnije kada sam spoznao bitnost disanja i olakšanje koje sam imao, po većoj cijeni bookirao sam si druga dva seminara, mada zaista koliko god koštalo ovo znanje nema cijenu.

Na seminaru su bila dvojica kolega koji su prethodno imali operaciju nosa, po njihovim navodima nakon operacije njihov nos i disanje su bili ok 5-6 mjeseci a onda se sve vratilo na staro, pa su tu bili u potrazi za rješenjem. Na seminaru smo naučili mnogo o disanju, kako u treningu tako i općenito, to je bila moja prva edukacija o disanju.

E sad obrazložit ću ukratko kako ustvari funkcioniše disanje.

Trebamo disati isključivo na nos, i udah i izdah, i isključivo diafragmalno- abdominalno, prvi čovjekov udah kad se rodi je takav i to je najefikasniji udah. A zašto je to najefikasniji udah? Zato što kada dišemo na nos zrak se u nosu grije/hladi na optimalnu temperaturu, zrak se vlaži na optimalan nivo vlažnosti, prašina iz zraka biva zadržana na nosnim dlačicama, vratni mišići se kontrakuju što prevenira upale krajnika, ždrijela itd. Pored navedenog naš nos je senzor koji tijelu daje informacije da li je hladno ili toplo, daje informaciju termoregulacionom sistemu da reaguje na optimalan način. Sve navedeno dovodi do toga da napravimo optimalne uslove za razmjenu gasova u našim plućima. Na taj način kisik se veže za crvena krvan zrnca i dolazi do ćelija a ćelije rade, uslovno rečeno, na kisik, tj. dešava se metabolizam. Koja razlika je između čovjeka koji može uraditi deset sklekova i sto sklekova? Ovaj koji može uraditi stotinu sklekova ima efikasniji trakt za disanje, odnosno funkcionalni sistem i u stanju je dopremiti dovoljno kisika ćelijama mišića. Na taj način ćelije rade “svoj posao” i čiste se te u tkiva bivaju alkalna i na taj način preveniramo upalne procese a samim tim i autoimune bolesti te svakim dahom pravimo detoks.

Diafragmalno disanje troši mnogo manje energije od disanja gornjim partijama pluća, pored toga stimulira varenje te stimulira naše hormone da nas umiruju, da budemo bolje fokusirani. Naša limfa nema organ koji pravi njenu cirkulaciju, 70 posto limfnih čvorova u našem tijelu se nalazi oko dijafragme, dijafragmalnim disanjem činimo da limfa cirkuliše.

U suprotnom slučaju kada dišemo na usta i gornjim partijama pluća zrak ulazi u naša pluća u neoptimalnom stanju, nefiltriran, naše tijelo ne dobiva informacije o temperaturi zraka a samim tim nemamo odgovarajuću reakciju termoregulacionog sistema te je veća mogućnost prehlade odnosno nekog upalnog procesa. Plitak dah uslijed plitkog disanja na usta čini da stimuliramo hormone koji nas prave paničnim. Sjetite se samo kakav dah imamo kad nas neko popršće hladnom vodom, jako plitak i imamo osjećaj straha i panike, e to se dešava na određen način svakim plitkim dahom na usta, ne u toj mjeri, ali u određenoj mjeri definitivno. Također varijanta disanja kada udišemo na nos a izdišemo na usta nije dobra jer u tom slučaju gubimo previše CO2 koje je esencijalan za naše dobro disanje a biva sataniziran u main streamu.

Činjenica je da savremeni čovjek jede koliko mu nije potrebno a isto tako diše koliko mu nije potrebno, odnosno pravi više vetilacija (udah+izdah= ventilacija) u jednom minutu od onoga što ga čini boljim. Istraživanja su pokazala da čovjek koji nema sportsku/rekreativnu aktivnost sa zdravim funkcionalnim sistemom u stanju mirovanja treba da ima 12 i po ventilacija u jednom minute a oni koji su u formi trebaju da imaju ispod 7 i po ventilacija u jednom minutu.

Moje tople preporuke svima koje muče česte upale gornjih disajnih puteva, svim majkama za njihovu djecu jeste a i svima drugima koji žele biti zdraviji je da dišu isključivo na nos. Kad pomenuh majke, sva “indijanska” plemena i u sjevernoj i južnoj Americi su stavljali ruku na usta svojoj djeci kada bi djeca spavala što je dovodilo do njihovog bržeg oporavka. Također bitna stvar jeste da kada vježbate da svaki pokret prati udah ili izdah, naravno na nos, jer na taj način vaša core radi u optimalnom režimu. I topla preporuka je da kada spavate zalijepite usta kako bi ste disali na nos dok spavate. Naravno, zalijepite sredinu usana nemojte hermetički zatvoriti usta. Besplatno je i višestruko korisno.

Još jedan jako bitan preduslov za optimalno disanje je postura/držanje tijela ali o tome u nekom od narednih članaka.

(Goran Đekić jedini je svjetski prvak u karateu iz Bosne I Hercegovine, predsjednik Karate kluba „Olimp“ iz Sarajeva i selektor ženske kadetske karate reprezentacije BiH, diplomirani kineziolog i fizioterapeut)