Profesor Velimir Srića kao Fulbrightov stipendist na Columbia University u New Yorku završio je jednu od najboljih svjetskih menadžerskih (MBA) škola. Doktorirao je 1978. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon karentana zbog COVID-a razmišljao je o vječnim pitanjima: Koja je naša uloga u životu? Ima li naš život smisla? U kakvom svijetu živimo? Shvatio je da živimo u svijetu paradoksa, tamo gdje se vraćamo sebi, a nismo isti.

Da, živimo u kreativnim vremenima. Medicina je toliko napredovala da praktično ni jedan čovjek nije potpuno zdrav. Država je toliko moćna da više niko nije slobodan. Oko nas caruje demokratija, što znači da puno nekompetentnih bira malo korumpiranih.

Danas najbolji sportista, glumac ili pjevač, zarađuje hiljadu puta više od najboljeg učitelja, vaspitača ili ljekara. Materijalno bogatstvo prati duhovna praznina. Gradimo sve više zgrade, a prag tolerancije nam je sve niži. Gradovi se šire, a pogledi na svet sužavaju.

Kupujemo više stvari, ali u njima manje uživamo. Povećava se površina stanova u kojima živi sve više samaca. Porodice su bogatije, ali se parovi češće razvode. Raste broj lijepih kuća i razorenih domova.

Tehnološki napredak nam štedi vreme kojeg imamo sve manje. Naučili smo žuriti i zaboravili strpljivo čekati. Raste broj stručnjaka i nerešenih problema. Obrazovaniji smo, ali ne i mudriji. Više znamo, a slabije prosuđujemo.

Raste broj humorističkih serija i bolesnih od depresije. Stalno se ljutimo, stalno smo umorni. Mozganje pred knjigom zamijenili smo vegetiranjem pred ekranom. Živimo duže, ali ispraznije. Okruženi smo brzom hranom i sporom probavom. Trećina čovječanstva umire od gladi, a trećina od bolesne debljine.

Imamo na stotine Facebook prijatelja i nijednog pravog druga. Raste broj visokih ljudi i sitnih duša. Često se svađamo, rijetko volimo, s lakoćom mrzimo. Dobar ukus je zamenio šund. Masovna kultura stvara masovne histerije i masovne ubojice.

Posjećujemo udaljene planete i asteroide, a ne poznajemo najbliže susjede. Centar našeg života postao je šoping centar. Ponosno jedemo "zdravu hranu", a puštamo da nam mediji truju duh.

Sve je više informacija, a sve manje prave komunikacije. Svemu znamo cijenu, a ničemu vrijednost. Uče nas zaraditi za život, ali ne i živjeti. Nekad smo stvari trošili, a ljude voljeli, danas je obrnuto!