Devojčica Senida je nestala 1992. godine kada je u mesto Caparde u BiH ušla srpska vojska. Ispostavilo se da je završila u Beogradu gde ju je naredne godine usvojila porodica Janković i dala joj ime Mila.
Ona je odlučila da sa 16 godina potraži svoju porodicu, a DNK analizom je dokazano da je kćerka Muhameda i Senade Bećirović. Međutim, njena potraga je bila užasno naporna i neizvjesna jer se sve vrijeme susretala sa lažima i nerazjašnjenim pitanjima.
Sa porodicom s majkine strane prvi put se srela 16 godina nakon nestanka. Za srbijanske medije tada je rekla da joj se činilo kao da ih zna cijeli život.U njoj od tada tinja nada da joj je živa sestra jer je dobila informacije da je je i ona uizbjegla smrt u BiH.
Srpski vojnik Milenko Vidaković je spasio ovu bebu koja je imala 11 mjeseci iz zapaljene kuće u okolini Zvornika tokom rata, a onda je odnio kod svoje majke. Senidi je uvijek bilo žao što ovaj vojnik nije doživio da joj kaže istinu i da mu se ona zahvali što joj je spasio život.
– Žao mi je što je poginuo, jer mnoge stvari bi mi on mogao reći. On je mrtav i teško da sa te neke strane mogu bilo šta da čujem. Zahvalna sam mu do kraja života. Ipak je on mene spasio. Nebitno da li je Srbin, da li je musliman, ispao je čovjek. Mogao je da me ostavi da umrem – istakla je Senida.
Emortivan je bio i njen susret sa Zdravkom Elez koja se o njoj kao bebi brinula do 1993 godine.
Zlato,moje, srce moje dabogda mi dzgo i sretno živila, rekla je tada kroz suze Zdravka.
Pokazivala je sliku malene djevojčice koja je kako kaže tapkala po kući. Njoj su rekli da joj je ime Ružica. Prema njenom svjedočenju Senidu je kod nje dovela jedna socijalna radnica iz Šekovića. Socijalna radnica se više nije pojavljivala, a Zdravka nije ništa znala o sudbini njene sestre. Mila, ili Senida važi za prvu nestalu osobu koja je živa pronađena. Potraga za sestrom je bila bezuspješna, puno je laži čula tokom tog traganja.
Dijete koje je na nevjerovatan način preživjelo rat, usvojili su u Beogradu, gde je živjela pod imenom Mila Janković. Ona je uspjela da pronađe svog oca. Pronašla ga je 2008. godine u Njemačkoj, ali sa njim nije ostvarila nikakav dublji odnos. Nakon toga se preselila u Sarajevo kod tetke gde je nastavila svoje školovanje.
– Moj život u Beogradu je bio predivan. Imala sam sve, išla u školu. Imala sam sretno djetinjstvo. Putovala sam svuda. Uglavnom, sretno sam dijete, što kažu rođena pod sretnom zvezdom. Oni su meni pružili svu ljubav. Imali su dva sina i svu ljubav koju su sinovi imali, pružili su i meni. Tako da ću im uvijek biti zahvalna. I ne gledam sa te neke strane da je moj život bio bezveze, jer su Srbi. Ja znam iz priča šta se ovde dešavalo i kako je to bilo, ali ja bar gledam da čovjek ne treba da se gleda po toj nekoj nacionalnoj strani. Bitno je da je on čovjek, da ima srce, i to je to – rekla je svojevremeno ova djevoka.
