Kosta Cetkovic, bivši je komandant Srpske Garde, Đorđa Božovića Giške, koji je odlučio da pronađe Izudina Bajraktarevića iz Doboja, ni manje ni više nego rođenog brata čuvene pjevačice Silvane Armenulić.Kosta je sa svojim borcima naišao na jednu prostoriju u Podnovlju, kod Doboja, gdje je našao pritvorenog čovjeka po imenu Izudin Bajraktarević.

Njegova priča ne ostavlja ravnodušnim i preporučujemo da je pročitate do kraja.

Zbog svoga djela, morao je pobjeći od “Bijelih orlova” u Crnu Goru, gdje i danas živi.

Tekst prenosimo u cjelosti:

“Ovaj događaj se desio 1992 u maju mjesecu.Nalazio sam se na ratištu oko Bosanskog broda u svojstvu komandanta Srpske garde Đorđa Božovića Giške. Naša misija je bila da zaštitimo ugroženi srpski narod, ali sama događanja su nas natjerala da zaštitimo i narod drugih nacija i upravo se to i desilo. Prilikom našeg povlačenja, borci kojim sam komandovao naišli su na jednu prostoriju u Podnovlju kod Doboja, gdje je bio pritvoren čovjek po imenu Izudin Bajraktarević, musliman iz Doboja..

 Njega su zarobili neki “Bijeli orlovi” sa namjerom da ga u jutarnjim satima likvidiraju, klanjem i bacanjem tijela u rijeku Bosnu. Po njegovim iskazima, pošto nije dostavio sumu od 1.OOO.OOO maraka, kao uslov puštanja na slobodu. Inače Izudin je bio oženjen sa Dankinjom imao dvoje djece, koji su pušteni prilikom zarobljavanja Izudina, sa obavezom da dostave navedenu sumu za oslobađanje Izudina. Inače Izudin je rođeni brat Silvane Armenulić. U njegovu priču sam povjerovao i riješio da spasim ovog čovjeka. Dajući mu propusnicu na ime od jednog borca koji je ostao kao ranjenik u bolnici u Doboju.

Reskirao sam za sebe veliki rizik da budem otkriven i snosim rigorozne sankcije od strane komande. Sa druge strane postojao je veliki rizik da me presretnu “Bijeli orlovi” i da završim u rijeci Bosni, zajedno sa Izudinom. Sa lažnom propusnicom, na ime Izudina sam prešao u Srbiju i Izudina spasio predajući ga sestri i majci u jedno selo blizu Beograda. Iskoristio sam priliku i otišao do ambasade Danske, da prijavim slučaj. Pošto je Izudin tada bio državljanin Danske. Oni su željeli da to objave na TV-u i daju mi neki publicitet. Ja sam tada rekao pred njima i Izudinom da me to ne zanima, niti bilo kakva materijalna nadoknada, samo tražim da mi se obezbijedi iseljavanje u Dansku zajedno sa porodicom, zbog moje eventualne ugroženosti i života moje porodice. Tada mi je sve obećano a nikad učinjeno.

Posle toga imao sam veliki pritisak od strane “Bijelih orlova” i na kraju se morao iz Srbije iseliti u Crnu Goru, gdje i danas živim. Pokušavao sam sa Izudinom uspostaviti kontakt koji je tada živio i nadam se i danas živi u Kopenhagenu. Napominjem, ne kajem se što sam Izudinu spasio život, isto bih i danas uradi, JER ČOVJEK MORA BITI SAMO ČOVJEK. ŽELIO BIH DA SE DANAS SRETNEMO OČI U OČI, JA SAM IDALJE OSTAO ČOVJEK, NE ZNAM DA LI I ON.

POZDRAV I VELIKO HVALA NA RAZUMIJEVANJU.”