Nedavno sam gledao snimku iz 1960-ih koju je, vidi vraga, objavila Katolička tiskovna agencija, a koja prikazuje desetine tisuća vjernika svih vjera i konfesija kako skupa hodočaste svetom Ivi u Podmilačje kod Jajca.
Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)
Vozeći se kroz prekrasne krajolike Bosne i Hercegovine strancu, turisti, putniku namjerniku, koji nema pojma što se i kako dogodilo u posljednjih 30 godina, padne na pamet upitati vrlo jednostavno pitanje –„Oprostite, čije su ono zastave“?
Upravo, nedavno, imao sam jedan takav slučaj, prijatelj iz daleke prekooceanske zemlje stigao je u BiH i učinio ono što mnogi od nas nikada nisu – prošao je Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko. Zadivljeni prijatelj, nakon hvalospijeva o ljepotama koje nigdje drugo nije vidio, a prošao je cijeli svijet, doveo me je u nezgodnu situaciju. Valjalo je na jednostavan način pojasniti otkud od Ribnika, preko Banje Luke, Istočnog Sarajeva, do Foče, Višegrada i Trebinja, uz put toliko neobičnih ogromnih zastava i zbog čega su postavljene na ulasku u svako mjesto?
Nezgodno pitanje traži odgovor, a on je u suštini vrlo jednostavan. Ali, kako prijatelju, strancu pojasniti što se sve dogodilo od 1992. do 1995., zbog čega je na silu izmijenjena struktura stanovništva u Bosni i Hercegovini. Zašto su protjerani Bošnjaci i Hrvati iz dijelova gdje su dominantni Srbi, ili pak zbog čega su Srbi nestali iz dijelova BiH gdje su Bošnjaci i Hrvati većina?
Zašto je u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su na vlasti etnonacionalisti izbrisana ćirilica sa dvojezičnih tabli i putokaza, zbog čega su 30 metarske srpske zastave na jarbolima podizane kako bi se označio, da ne kažem zapišao, teritorij i gdje to sve vodi?
Neugodna pitanja, zar ne?
Ali, to je naša realnost, etnonacionalisti na vlasti bi da se prebrojavaju, dok jedni godinama najavljuju secesiju, drugi odgovaraju dronovima, a na trećoj strani odmah dižu ratne veterane na noge, kako bi narod dodatno zastrašili i podebljali redove ispred stranih veleposlanstava u BiH u kojima mladi čekaju na vize, radne dozvole, karte u jednom smjeru…
Podsjeti me to na neka bolja vremena, znate ono doba „mračnjaštva“, u kojem je bilo besplatno školstvo, zdravstvo, a mogao si zaspati i na klupi u Makarskoj, a da ne brineš hoće li ti se što dogoditi. Ili, ako pak popiješ koju više, privući neki čamac na rivi pa „ubiti oko“ do jutra, a ujutro novi dernek, fešta, do jutarnjih sati…
Nedavno sam gledao snimku iz 1960-ih koju je, vidi vraga, objavila Katolička tiskovna agencija, a koja prikazuje desetine tisuća vjernika svih vjera i konfesija kako skupa hodočaste svetom Ivi u Podmilačje kod Jajca.
Toliko o dobu „mračnjaštva“ u kojem se zabranjivalo sve i svašta.
Ta je snimka bila dokaz da su ljudi u Bosni i Hercegovini živjeli drugačije nego danas. Danas je snimka pravoslavnog svećenika u Hercegovini koji pjeva sevdalinku o Radobolji, ili pak ona iz Trebinja gdje svećenik uči ilahiju, nešto što se smatra incidentom, raritetom, a sve što nas spaja a ne razdvaja pokušava se u startu zatomiti, ušutkati, negirati…
Svaki uspjeh Bosne i Hercegovine za etnonacionaliste je novi udarac, što oni niti ne skrivaju.
Lakše mi je prijatelju bilo odgovoriti da ipak postoji svjetlo na kraju tunela. Nakon Banje Luke zasjalo je i u Gradišci, i širi se, svakim danom sve više.
Tamo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine kazao sam mu da žive Armin i Vedran i oko sebe okupljaju mlade ljude koje ne zanimaju etničke podjele. Iz obližnje Banje Luke podrška im stiže od Aleksandra, Lejle, Saše, Gordane, Edina…, a svi su ujedinjeni oko Pokreta za Državu i zajedničkog cilja – Bosna i Hercegovina država zasnovana na ljudskim vrijednostima, antifašizmu, solidarnosti, jednakosti…
Prilikom nedavnog boravka i susreta s našim ljudima u Norveškoj sada sam sve sigurniji u pobjedu ljudskih vrijednosti. Bh. iseljenici će na izborima u listopadu odlučiti o sudbini zemlje, njihov glas za Gradišku, Prijedor, Banju Luku, Trebinje, Višegrad i Foču bez podjela, glas je za Bosnu i Hercegovinu kakva je jedino moguća, onakvu od kakve strahuju etnonacionalisti.
