Podobalom između samog ruba brda Obale i vrha prostrane ledine Masnikovine smjestila se mala kućica Vranuke Ivankovića. Ispred kuće prema jugu prostire se blago strma i od kamenja čista ledina Masnikovina koju okružuju ograde s gustom šumom. Nigdje u blizini nema nikakve kuće ni susjeda.

Vranuku je ta kuća zapala prilikom diobe, tako se on sa svojom čeljadi navikao biti izdvojen od ostalog sela i nije mu ta izdvojenost padala kao nedostatak. Njegova se obitelj bavila zemljoradnjom i stočarstvom pa mu je ova odvojenost od ostalih kuća bila donekle i prednost jer mu ovce, koze i krave iz susjedstva nisu bile na smetnji.Nekako pred kraj Drugog svjetskog rata u obližnjoj šumi Podobalom, nedaleko od Vranukine kuće, pojavio se partizan.

Imao je bolesne noge i bio je gotovo nepokretan. Nije mogao bolestan ići sa svojima jer je bila zima i sigurno bi negdje zaglavio. Odlučio se prijaviti u Pologu kod nekoga da mu se pomogne ili da preživi ili da bude ubijen. Ubiti sam sebe ovako na miru izgledalo mu je kukavički. U selu nije nikoga poznavao pa je njegova prijava nekomu od seljana bilo kao igra na sreću. Ali nije imao drugog izlaza nego povjeriti se nekome u selu da mu pomogne, oda ga ili ubije.

Vranukina kuća mu je izgledala veoma prikladna jer je bila na osami pa bi kod njih mogao ostati neopažen. Javio se domaćinu kuće i iznio mu svoje stanje. Vranukina čeljad prihvatila su bolesnika i odlučili mu pomoći. Bolesnika je osobito njegovala Vranukina kćer Iva a pomagale su joj i ostale sestre.

One su ga smjestile na skrovito mjesto u pojati, hranile ga i liječile kako su znale i mogle. Osobito su ga krile od maloga brata Mate jer bi ga on mogao zbog dječje dobi nehotice odati ako ga nađe. Jedne prilike Mate je našao bolesnikove kundure u pojati i nosao ih oko kuće ali su ga sestre zbog toga žestoko istukle da mu više nikad na pamet nisu pale.Vranukina obitelj običavala je u proljeće seliti u Bile radi ispaše stoke. Bile su prostrano brdo koje se nalazi desetak kilometara sjeverno od Podobale. Tako je bilo i te godine. Preko noći potajno su prebacili bolesnika a onda i oni preselili u Bile.

Kad je gora ozelenila i bolesnik se oporavio nenadano je nestao kao što se bio nenadano i pojavio.O njegovu boravku u Vranukinoj kući nitko u selu nije znao pa ni onda kad je došla partizanska vlast, kad je Vranukina obitelj mogla imati koristi od patizana jer su oni u ratnim vremenima spasili jednoga od njih. Tajna o partizanovu boravku u selu ostala je gotovo do naših dana.

Mali Vranukin sin Mate je s godinama odrastao pa je 1950. godine služio vojni rok u Subotici. Kad je bio pri kraju vojnog roka obično se stari vojnik malo opusti i ne pridržava se strogo vojnih pravila. I u takvoj situaciji Mate je napravio neki prekršaj koji je po Mati izgledao malen ali je strogim vojnim starješinama to bilo otkrivanje vojne tajne i kao pokušaj rušenja državnog sustava pa su Matu zbog tog prekršaja optužili i priveli na vojni sud.

Kad se Mate našao u sudnici, tužilac je pred vojnim sudačkim vijećem iznosio optužnicu protiv Mate:– Drugovi, saslušajte me pažljivo i odmerite pravu kaznu za vojnika druga Matu Ivankovića. U odmeravanju kazne trebate da imate na umu da drug Mate dolazi iz ustaškog kraja, dole od Širokog Brega gde su naše slavne jedinice bile zaustavljene da napreduju prema Mostaru i prema slobodi. Zato ovaj prekršaj koji je napravio drug Mate treba sagledati u širem pogledu nego li je samo kršenje vojne discipline. Ovo nije samo prekršaj vojne zapovedi nego prevashodno pokazatelj kako ustaške ideje o podrivanju naše bezbednosti još postoje i zato svaku njihovu klicu treba žestoko kazniti i u korenu saseći.

On je dole iz onih gudura koje oni nazivaju Široki Breg, Široka Obala, sve je široko, a bre jedva da se čovek proturi kroz one klance. Sećate se drugovi, kad smo jurišali da oslobodimo Mostar kakvom su nas vatrom dočekale ustaše na onoj čuki na Širokom Bregu. Odatle je naš drug Mate, zato nije ni čudo što se nalazi na vojnom sudu. Dole još uvek niču ustaške ideje o sabotiranjuu naše države i mi treba da te klerofašističke ideje na vreme prepoznamo i u korenu sasečemo i ugušimo… i u tom duhu drug tužitelj je iznosio optužbu protiv Mate.

Na koncu se tužitelj raspoložio jer mu je izgledalo da je optužbu odlično iznio pa je zaključio: Mi ovde živemo u ravnici da nam nema ove naše prelepe gradske kuće i zvonika na katedrali ispred kojih smo podigli velelepi spomenik žrtvama fašizma, bundeva bi malte ne bila najviši breg u Vojvodini. Ova naša lepa ravnica blagodarila nam je dobro srce i blagu ćud ali to nas ne sme zavarati u kažnjavanju ovakvih prekršaja koje je napravio vojnik drug Mate.

Mi ne smemo biti blagi prema onima koji ruše naše narodnooslobodilačke tekovine nego moramo biti rigorozni i odlučni u njihovu kažnjavanju.Podižući svoju ruku i upirući svoj kažiprst prema Mati, kao da prijeti, ponovio je drug tužitelj još glasnije riječi „rigorozni i odlučni u njihovu kažnjavanju“ i završio je svoju optužbu.Mate se skupio na optuženičkoj stolici i očekivao odgovarajuću kaznu koja je po kaznenom zakonu bila do pet godina zatvora. Kad se sudačko vijeće povuklo na savjetovanje da mu odmjeri kaznu, pred njim je ostao sam sudac, brkati predsjedavajući pukovnik i upitao ga:

– Odakle si ti druže Mate?

– Od Mostara, odgovorio je plašljivo Mate.

– Znam da si od Mostara, nego iz kojeg si sela?

– Iz Pologa, potvrdio je Mate.

– Ivanković Mate iz Pologa, ponavljao je u poluglasu oficir sudac, kao za sebe, kao da se nečega prisjećao. A onda uperio svoj oštri pogled prema Mati i upitao ga:

– Ti nisi napravio samo prekršaj u JNA nego si i moje cipele ukrao?– Ja vas druže pukovniče prvi put vidim u životu, kako sam vam mogao ukrasti cipele, odgovorio je dršćući Mate.

– Nisi ovde u Subotici nego u vašoj Masnikovini, sa smiješkom je nadodao pukovnik.Tek je sad Mati postalo sve nejasno, odakle ovaj zna za Masnikovinu, mora da su mu iz Mostara sve potanko podatke dostavili.

– Jesu li tvoje sestre Iva, Ruža, Stana i Mara, nastavio je pukovnik.

– Jesu, tiho i u čudu odgovorio je Mate.

– Je li stari Frano u životu?

– Vrane je umro, tužno je odgovarao Mate, i čudio se, odakle ovaj znade za svu našu čeljad i pita za njih.

– Kako ti je majka Stojka, prtlja li još u Dražicu u Bile? Živa je, odgovorio je Mate i već mu se počelo od straha mutiti u glavi jer ovaj sudac sve u tančine zna o njemu i njegovoj kući i čeljadi.

– Mate, ne boj se, nježno mu se na kraju obrati sudac tapšući ga po ramenu, pozdravi mi majku Stojku, sestru Ivu i ostale sestre, pomiluj mi u pojati Malavu i Zecavu, zahvaljujući njima ja sam ostao živ.

U znak zahvalnosti tvojim sestrama i majci, ja te oslobađam ove kazne, ali za ovo što ti sad govorim da niko nikada ne dozna kao što niko nije saznao da sam ja boravio i lečio se u vašoj pojati Podobalom za vreme rata.Kroz nekoliko dana Mate je bio pozvan na ručak u kuću vojnog suca i on mu je darovao dar da može kupiti civilno odijelo i podmiriti sve troškove povratka kući.

Uvijek valja činiti dobro jer nikada se ne zna kako i kada će ti se na to dobro uzvratiti!

Piše : Don Radoslav Zovko

Preuzeto sa Priče kroz Mostar i hercegovinu