Polovinom novembra protekle godine Ferid Kevrić menadžer Bh. centra Derby dobio je prestižno priznanje Univerziteta Derby, titulu počasnog magistra (Honorary Master of the University -HonMUniv) za njegov ogromni doprinos u razvoju bh. zajednice i podrške azilantima i izbjeglicama koji su našli svoj novi dom u ovom engleskom gradu.

Tako otprilike stoji u obrazloženju specijalnog panela Univerziteta koji je donio ovu odluku. Ko je taj “neko” koji je predložio Ferida za titulu počasnog magistra, ostat će izgleda nepoznanica.

“Pa, da budem iskren, ne znam ni ja ko je taj “neko” jer komitet koji donosi odluku i ne daje te podatke. Iskreno, ovakvo nešto nisam očekivao, tako da sam e-mail s Univerziteta Derby, odnosno punudu prihvatam li primiti ovu počasnu magistarsku diplomu, pročitao tri puta i ostavio da stoji nekih tri dana, jer sam mislio da nije neka šala ili greška. Vratio sam e-mail i naveo da sam počastvovan da od tako visoke akademske institucije primim ovo priznanje. A onda je došla  potvrda i objašnjenje. Nisam govorio nikome, dok nisam izmijenio nekoliko e-mailova i bio siguran. Rekao sam to mome radnom kolegi i mojoj kćerki i sinu, ne pridajući neku posebnu važnost, sve dok mi s Univerziteta nije objašnjeno kako će to izgledati, te da mogu  pozvati i goste. O ovome je znalo samo nekoliko osoba oko mene i mojih najboljih prijatelja, i na tome je ostalo.

Čitava ceremonija se samo može doživjeti i ne može se opisati. Video koji je Univerzitet napravio i kompletan program, uz prisustvo najviših zvaničnika Univerziteta, gradonačelnika grada i drugih počasnih laureata, je nešto što se nikada ne može zaboraviti.

Prijatelji koji su znali o ovom kazali su da je to nešto veliko i čestitali su mi, na čemu im zahvaljujem”. Za medijsku agenciju BHDINFODESK iz Birminghama naglasio je počasni magistar Ferid Kevrić, pa u jednom dahu nastavio: “Iza ove nagrade stoji predani rad i radne navike koje sam stekao u mladosti. Prvo sam bio predsjednik Omladinske organizacije u svome rodnom mjestu, član predsjedništva Opštinske konferencije omladine u Varešu, član komisije tadašnjeg Titovog fonda za pomoć studiranju siromašnih studenata, član Republičke konferencije omladine Bosne i Hercegovine iz 70-ih.

Poslije završenog zanata za mehaničara u Varešu, zaposlio sam se u rudniku  Vareš, gdje sam radio oko 2,5 godine. Napustio sam posao mehaničara i upisao se na Ekonomski fakultet u Sarajevu. Vozario sam oko tri godine od moga sela Striježevo do Sarajeva i nazad, da bih na kraju dobio stipendiju JNA na jednu godinu i tako sam se, po završetku Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, zaposlio u JNA. U društvenom životu sam bio aktivan i kao bivši oficir JNA u tadašnjem Savezu komunista Jugoslavije, gdje sam bio i sekretar organizacije nekoliko godina.”

Za ovo veliko prizanje nije toliko zaslužan Feridov “minuli rad” u bivšoj nam državi, već njegova sveubohvatna aktivnost nakon napuštanja redova JNA i dramatičnog dolaska u Englesku?

“Poslije poznatih događaja tokom 1991. godine u Vinkovcima, a pogotovo 1992. u Bijeljini, zbog mog “pogrešnog” imena, morao sam da budem pola koraka ispred i izbjegnem sigurnu smrt. Tako sam početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, igrajući na dasci života i smrti, uspio s porodicom da nestanem iz kasarne Bijeljina i spasim sebe i familiju, jer već sam bio tražen da se sa mnom “popriča”. Ja sam to osjećao u zraku, a sve mi je potvrdio bivši kolega riječima “Bio si planiran za odstrel ali si izmakao.” Nažalost, moj predratni poziv, moj čin majora JNA mnogo puta mi je “skočio na nos” tokom mog rada u Engleskoj.”

U Derbyju si tražio svoj put da se uključiš u normalan život, kako je to tada izgledalo?

“Po dolasku u Veliku Britaniju, u ljeto 1992. godine, bez znanja ijedne riječi engleskog jezika, susreo sam se sa našim ljudima Balkancina, Srbima koji su služili u četnicima u Drugom svjetskom ratu, Hrvatima koju su bili u ustašama i muslimanima koji su služili u Handžar-diviziji. Bili su već etablirani u ovdašnje društvo od 1948. godine. Stekli  su svoje porodice, penzije ili plate, i razgovarali su između sebe, ali udruženja koja su nekada imali, raspala su se. Znao sam puno o Velikoj Britaniji  ali nisam znao jezik i to mi je bio prioritet kako bih mogao krenuti dalje. Osim toga bio sam u kontaktu sa našim bh. udruženjima u Londonu koja su prikupljala pomoć i slali u Bosnu. I mi smo u Derbyju prikupljali i slali pomoć u Bosnu, prije nego što su prve izbjeglice došle u Derby, u martu 1994. godine, kada se sve i mijenja.”

Najveći uspjeh postigao si u “redovima” bosanskohercegovačke zajednice u Derbyju, jedan si od osnivača bh. udruženja.

“Prvi sastanci izbjeglica iz BiH  počeli su već u augustu 1994. godine i nastavljeni su do zime.  Bio sam uključen ali ne i prihvaćen od strane bivših logoraša izbjeglica, zbog moje pozadine, “major JNA”. Udruženje je zvanično formirano 16. januara 1995.  godine i počelo je s radom, ali nije bilo novca niti prostorija. Ja nisam bio član Upravnog odbora tada i kao što obično biva, počele su svađe u Upravnom odboru. Sredinom 1995. počeo sam raditi za Adult Education u Derbyju,  a onda sam dobio posao u Britanskom Crvenom križu, ali sam i dalje bio aktivan kao član zajednice.

Nažalost, u to vrijeme nismo shvatali koliko je rat ostavio posljedica na psihu svih nas i nismo prihvatali da smo trebali imati savjetovanja. Nismo vjerovali nikome i svi smo imali “kratak fitilj”. Negdje 1997. došlo je do svađe i Udruženje je bukvalno trebalo prestati s radom. Sjećam se, pozvao me rahmetli Ibrahim Dautović i zatražio da spasimo Udruženje, ja sam od njega zatražio potpise 10 osoba koje to traže, i kada sam to dobio, poslao sam pozive na sve adrese, zakazao sastanak. Na samom sastanku tražili su od mene da ga ja vodim, a na kraju su mene izabrali za predsjednika Udruženja. Onda sam rekao, a sada moramo raditi. U tom odboru su, pored mene, bili Midhat Kapetanović, Muhamed Siranović, Idriz Kadunić, Faik Mehonjić, Elma Hanjalić i Nermina Salkić. Zajedno sa Derby CVS i Refugee Action, počeli smo s aplikacijama za novac.

Poslije su svake godine dolazili drugi članovi u Odbor, neki su ostajali a neki odlazili i ponovo dolazili. Više od 80 pojedinaca je prošlo kroz odbore asocijacije. Svako od njh je dao svoj doprinos radu Udruženja. Neki su ostali do samoga kraja a neki otišli na školovanje i na drugi način pomagali zajednici. Sa dobijanjem prvog velikog granta počeli su i drugi problemi, tako da smo bili u situaciji da razmišljamo da vratimo novac (podsjeća me na vlast u Bosni i Hercegovini koja se zadnjih par godina nije mogla dogovoriti pa je novac iz Evropskih fondova ostao neiskorišten). Mislili su da sam ja dobio novac lično u gotovini, i neki su napravili plan koliko pripada svakoj porodici (oko £500). Nepovjerenje i ogovaranja su bili prisutni svugdje, par tadašnjih članova Odbora, Idriz Kadunić, Alma Pašić i Izet Sačić su po meni odigrali značajnu ulogu te pomogli meni kao predsjedniku da se Udruženje vrati na pravi kolosijek. I tada je sve krenulo pozitivnim tokom, mada je i dalje bilo dosta nepovjerenja”, kaže Kevrić pa dodatno obrazlaže: ”Nakon svega veoma je teško govoriti o lošim stvarima i o osobama koje su meni dosta lošeg pokušale napraviti,  jer je to bio uticaj tadašnjih dešavanja i jednog potpunog nerazumijevanja, prouzrokovanog ratnim i poslijeratnim događanjima. Trebalo je vremena da shvatimo gdje se nalazimo i da je jedini ispravni put bio da radimo zajedno i pomognemo jedni drugima. Ja sam im svima oprostio!”

Pod Feridovom diregentskom palicom bh. asocijacija je stigla do ponosnog vlasnika velelijepnog zdanja Bh. centra u Derbyju:

“Prvi Bosanskohercegovački centar u Velikoj Britaniji je kupljen 1999. godine, renoviran od strane izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Zgradu centra koja je bila na prodaju, prvi ga je primijetio Idriz Kadunić, poslije pregleda odbor je odlučio da to kupimo. Naravno, tu je bilo i onih za i onih protiv. Tada sam prestao biti predsjednik asocijacije, a postao sam project koordinator, i bio odgovoran za obezbjeđenje novčanih sredstava, pružanje servisa i kompletnu organizaciju i ideje svega što se u Centru dešava. (škola, folklor, saradnja sa ostalim zajednicama bosanskim i drugim, odgovornost za renoviranje i slično). Veliku ulogu u organizovanju renoviranja Centra imali su Izet Sačić, Idriz Kadunić, Suljo Hamza, Midhat Kapetanović, Galib Kukić i drugi.  U pokretanju dopunske škole na bosanskom jeziku, veliki doprinos dali su učitelji iz Birminghama Bahrija i Azra Bašić, dok naš folklor ide na “dušu” Sakiba Hadžića i Fahira Hasedžića. Svoje mjesto tu je našao i naš džemat sa svim svojim vjerskim aktivnostima. Centar je zvanično otvoren 2001. godine od strane tadašnjeg bh. ambasadora Osmana Topčagića,” ističe Kevrić. 

”Nažalost, nedugo iza toga prvi centar se našao na trasi nove gradske transverzale, tako da sam 2003. godine obaviješten da moram tražiti drugo rješenje. I onda sam mukotrpno sa gradskim vlastima pregovarao oko 9 godina za novi centar, pregledao oko 30 drugih objekata kao rješenje. Nikada punudu nisam odbio, uvijek sam prihvatio ali sa dodatnim prepravkama koje opština treba uraditi, i onda naravno za njih to postane neisplativo, pa onda ponovo, i tako dalje. Imao sam pomoć od strane Upravnog odbora do momenta rušenja prvog centra, jer po meni nisu shvatali šta ja to radim i šta hoću, a ja sam htio samo novi objekat. I tada je došlo do smjene u Upravnom odboru, pa sve do sada, predsjednik Udruženja uvijek je bila žena, što se pokazalo veoma dobro. Naglasio bih ovdje veliku pomoć svih predsjednica, Alme Pašić, pa onda Hajrije Halilović i na kraju Nermine Webster koje su svojim angažmanom pomogle da se strasti stišaju. Ovaj Centar smo napustili 2010. godine, čekali tri godine u privremenim prostorijama i kroz zamjenu zgrade i zemljišta, mislim na jedan mudar i diplomatski način, dobili novi Bosanskohercegovački centar u koji smo uselili u junu 2013. godine. Novi Centar je otvorio tadašnji ambasador BiH u Londonu, rahmetli Mustafa Mujezionović,” priča Kevrić pa dodatno pojašnjava:

“Sa novim centrom stigle su i svježe aktivnosti,  zajedno sa nekolicinom članova iz engleske zajednice, formirao sam Derby Refugee Forum 2002. godine i od tada rade u prostorijama  Bosanskog centra. Potom je uslijedila i uspostava Savjetodavnog centra za migrante i izbjeglice, u kome rade volonteri, pretežno bivši migranti, njih preko 50 koji pomažu svojim zemljacima na razne načine. Naravno za te aktivnosti imao sam protivljenje nekih naših ljudi jer jednostavno nisu mogli shvatiti da se moramo otvarati prema drugim i drugačijim načinima razmišljanja i rada.” 

Uporedo s razvojem bh. zajednice u Derbyju Ferid je aktivno učestvovao u osnivanju i radu zajednice bh. udruženja u Velikoj Britaniji – Bosnia UK Networka i Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine:

“Na jednom sastanku u Cambridgeu, mislim negdje 1997, koga su sazvali tadašnji predsjednik Sulejman Jusupović, blagajnik Ćazim Medanović i Namik Alimajstorović koji je bio sekretar, uz prisustvo predstavnika Ambasade Bosne i Hercegovine u Londonu, raspravljalo se o mogućem gašenju Bosnia UK Networka, jer navodno više nije bilo sredstava i nije bilo svrhe da se ide dalje. Iz Derbyja, sa mnom su bili Idriz Kadunić i Midhat Kapetanović. Mi smo bili protiv gašenja Networka, a kako predsjednik i blagajnik nisu htjeli dalje nastaviti, ja sam predložio i usvojeno je da predsjednik bude Namik Alimajstorović, sekretar Idriz Kadunić i ja da budem blagajnik.

S obzirom da nije bilo nikakvog novca i nikakve evidencije, prvo sam ustrojio finansijsku evidenciju i onda se počelo sa traženjem fondova. Koliko se sjećam Spaho Bajrić i Kelima Dautović, uradili su prvu aplikaciju Lotery, bila je uspješna a ostalo je sve historija. Nažalost, nedugo iza toga, meni je zabranjeno od strane Upravnog odbora Bh. asocijacije Derby da budem delegat u Networku a time i blagajnik. Moju ulogu je preuzeo Midhat Kapetanović. Tada 2002. godine, o meni su pisana ružna pisma, puna izmišljotina, gdje su me pojedinci proglašavali četnikom, agentom itd. Slali su ih na sve moguće adrese, a to mi je potvrdio tadašnji bh. Ambasador”, s nelagodom se prisjeća Ferid pa nastavlja:

  ”U to vrijeme uveliko smo radili na formiranju Svjetske dijaspore Bosne i Hercegovine, bio sam i aktivni član inicijativnog odbora. Na prvoj konferenciji, odnosno pripremnom sastanku za formiranje  Bh. dijaspore u svijetu koja je održana u Londonu 2001. godine, u prostorijama tadašnje bh. asocijacije Brent- London, dva dana sam bio predsjedavajući konferencije. S obzirom da smo tada jedini imali folklor, dovezao sam naše “Bosanske bisere” da uveličaju konferenciju, imali su nezaboravan nastup. Međutim, ponovo je moja pozadina ”oficira JNA”, dovela do toga da su na kongresu u Sarajevu, neki drugi uskočili i  izabrali sebe umjesto mene.”

Nekako sa dobivanjem ove prestižne nagrade, Ferid je otišao i u zasluženu penziju, i to kao čovjek koji je svoj radni vijek u Velikoj Britniji posvetio našim ljudima. Na njegovu radost rukovodstvo, uposlenici i naši građani u Derbyju priredili su mu nezaboravan ispraćaj. Taj događaj pokazao je veliku zahvalnost velikog broja članova asocijacije za sve ono što je Ferid uradio za bosanskohercegovačke ljude u Derbyju. Ali tu nije kraj, nakon odlaska u penziju, Ferid će i dalje ostati aktivan u Udruženju, pomoći svojim mladim kolegama, prenijeti im svoje bogato iskustvo kako bi Bh. centar Derby još dugo gordo stajao i predstavljajo našu zajednicu.

“Ja i dalje malo radim ali puno volontiram. Dok sam radio, na papiru je bilo oko 37.5 sati sedmično, ali sam u stvari radio oko 60 sati, jer to je ključ uspjeha.” kaže Ferid, a na kraju je  imao i poruku za mlade Bosance i Hercegovce, posebno one koji se odluče na društveni rad: ”Mora postojati entuzijazam pojedinaca, iz toga se javljaju nove ideje i rad, za njegovanje svoje tradicije iIi kulture ne postoji adekvatna novčana nagrada, nego samo rad i samoodricanje”. Za medijsku agenciju BHDINFODESK iz Birminghama poentirao je počasni magistar Ferid Kevrić.

Namik Alimajstorović / BHDINFODESK