Bivši diplomata i politički analitičar Slobodan Šoja osvrnuo se na posjetu generalnog sekretara NATO-a BiH. Zanimljiv pogled je iznio i prenosimo ga u cijelosti.

Ne sumnjam da je večera u restoranu Luka priređena sinoć u čast generalnog sekretara NATO pakta bila ukusna i dobro zalivena. Danas i još koji dan ćemo se baviti Stoltenbergovim porukama iako je očigledno da se ništa nije dogodilo niti promijenilo, osim što nas je ohrabrio da još snažnije ostanemo podijeljeni.

Naime, zbog njegovih riječi mi ćemo od danas Rusiju ili još više mrziti ili još više voljeti. Malignu ili benignu Rusiju, zavisi s koje strane se ko zatekne. Možda je to dobro za Zapad ali za nas nije. Stoltenbergu je sigurno bilo lijepo u Luci pa je mirno isplovio, ostavivši naše more uzburkanim.

Da sam sinoć bio na mjestu Željke Cvijanović ja bih Stoltenbergu ponudio saglasnosti za ulazak u NATO, ali pod uslovom da BiH postane članica NATO u roku od godinu dana. Poslije tog roka ističe saglasnost. Stoltenberg bi sigurno bio potpuno zatečen i u neugodnom položaju, a mi bismo jedino tako saznali ono što znaju ljudi koji znaju čitati između redova: NATO nas zapravo ne želi jer mu je i ovakvo snažno prisustvo koje će se samo povećavati sasvim dovoljno.

Nas ovakve niko neće, moramo to jednom svariti. Da ne bude zabune, nekoliko puta sam javno izjavio da sam ja za članstvo BiH u NATO samo zato jer je to savršena bezbjednosna zaštita zemlje od novih internih ratova. Ali neću više o tome. Ima jedna tema koja je važnija od našeg članstva u NATO paktu.

Koliko znam kod nas niko nije postavio pitanje zašto se svečani ručkovi i večere prilikom posjeta raznih delegacija na raznim nivoima organizuju isključivo u sarajevskim restoranima? To je neodgovorno i rasipnički jer nezdravo mnogo košta. Kad ste čuli da se priredila večera u Konaku koje je u vlasništvu i nadležnosti naših državnih institucija?

A Konak je najreprezentativnije i najbezbjednije mjesto za takve susrete. U Službi za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine djeluju i kuhari i konobari koji za to primaju platu. Imamo dakle najbolji prostor, imamo svu logistiku, a mi od 1996. godine bacamo novac po restoranima. Dok sam vodio kabinet državnog premijera ja sam insistirao da se tamo priređuju objedi. Prvi i posljednji ko je tamo večerao bio je slovenački premijer Janez Janša, februara 2007. godina.

Nažalost, lobi neradnika i rasipnika bio je jači i ta je jednodnevna praksa štednje odmah bila prekinuta.Šta sam zapravo htio kazati: o tome da li ćemo ući u NATO ne odlučujemo mi, to će se riješiti izvan BiH, a o tome da li ćemo nastaviti rasipati novac to zavisi samo od nas. Čitava naša postratna kratka istorija prolazi nam u medijskom bavljenju pitanjima koja izazivaju sporove i nesporazume, a ne bavimo se životnim pitanjima koja su stoput važnija.