politički analitičar Slobodan Šoja napisao je odličan komentar za autograf.hr koji se odnosi na mogućnosti BiH da krene naprijed. Cijeli tekst prenosimo u cijelosti.

Ne računajući mase koje iz bilo kog razloga tradicionalno žele ostati po strani svih dešavanja, u našem ratu, od 1941. do 1945. godine, ljudi su u BiH bili podijeljeni na one koji su bili u službi vlasti i na one neustrašive koji su se borili za slobodu.

Prvi su se borili protiv jedinstva i sloge žitelja Bosne i Hercegovine, a drugima su jedinstvo, sloboda i bratstvo bili sveti. Teško je ovaj omjer u procentima izraziti, ali broj onih koji su bili spremni poginuti za slobodu koja je podrazumijevala bratstvo i jedinstvo među svim narodima nije mogao ni izbliza prevagnuti.

Većina je ipak bila na drugoj strani i to se uglavnom zaboravlja. U Bosni su većinu oduvijek vodili strah, profit, oportunizam, sebičnost i briga da se mirno more ne zatalasa. U istoriji je, međutim, pobjeđivala uglavnom aktivna, nesalomiva i nezaustavljiva manjina, ukoliko je postojala.

 Manjina koja se u najteže ratno doba okupila u Mrkonjić Gradu krajem novembra 1943. godine na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a (u daljem tekstu koristiću ovu kraticu kao imenicu), željela je pokazati da se najbolji dio građana Bosne i Hercegovine bori za zajedničke ideale slobodarskih žitelja u cijeloj Jugoslaviji.

Manjina borbu vodi srcem i doživljava je kao smisao i cilj života pa je pobjeda tim još draža. Takva je bila i pobjeda ljubavi i zajedništva 1945. godine.

Istoričari će zabilježiti da je partizanski pokret u Bosni i Hercegovini poslije smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I., krajem 14. stoljeća, prvi krupan pokret koji je okupio na jednom mjestu i u istom zanosu sve u zemlji postojeće nacionalno-religijske grupe koje su se zajednički i iskreno borile za snagu i napredak zemlje. Vjekovima prije toga uvijek je neko nedostajao i bio na drugoj strani. Ta činjenica je strašni i znakoviti ožiljak na našem državnom biću.

Najjače i najbolje odluke su one koje se rode u vrijeme najtežih iskušenja. U jutarnjim satima 26. novembra 1943. godine 247 partizanskih delegata svih nacija donijeli su velike i trajne odluke. One su imale istorijsku veličinu, duhovnu dubinu i nacionalnu širinu i bile su po mjeri običnog čovjeka željnog mira, pravde i sreće.

Usmjerene ka budućnosti, odluke Zavnobiha su u tom trenutku možda bile formalno neobavezujuće a pravno potpuno beznačajne, ali su u sebi nosile sliku jednog savršenog svijeta harmonije i društvene sreće kojima pravna nauka i paragrafi ne mogu nauditi niti umanjiti vrijednost. Njih mogu obezvrijediti samo loši ljudi i to nam se već odavno dogodilo.

Ostaće upamćeno da je u Narodnooslobodilačkoj borbi pod bosanskim komadićem neba iskovan najblagorodniji duh u istoriji zemlje. Zovemo ga ”duh Zavnobiha”. To je duh ljubavi, bratstva, jedinstva, ravnopravnosti i zajedničke borbe za dobro i napredak svih, navodi Šoja za Autograf.hr.

Sve te snažne i velike riječi nekad su bile stvarnost jer su konačnom pobjedom partizana 1945. nekadašnji proganjani ilegalci postali vlast pa su u poharanoj i krvlju natopljenoj zemlji pokušali izgraditi i raspršiti pomenuti duh Zavnobiha.

Tako Zavnobih ostaje najbolji lijek protiv mržnje i sebičnosti, kao i uvijek dostupna oporuka koju su nam ostavili naši najbolji ljudi, prepustivši nama na volju da odlučimo da li ćemo oporuku pročitati, prigrliti i provoditi, odnosno implementirati kako se to danas kaže.

Pola vijeka kasnije shvatićemo da od duha Zavnobiha nije ostalo ništa i da su oni koji su od 1941. do 1945. godine bili na drugoj strani, ipak bili jači te da su sve prethodne decenije bile običan privid života u ljubavi i bratstvu.

Sa državnog vrha decenijama su izgleda uzalud širene najljepše poruke o čuvanju nečega što treba paziti kao zjenicu oka. Kleli smo se da nećemo skretati sa pravoga puta, ali ono što čuči u našem čovjeku i što ga čini nečovjekom ipak je posvuda pobijedilo.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća životi su izgubili vrijednost, a ljudi koji su bili na marginama ili u zatvorima postali su vođe i heroji, a potom i postratne društvene ”elite”. Sve ono što je prije rata tamnovalo zbog ubistava, silovanja, krađa… postalo je slobodno.

Slobodni i svemoćni, na slobodi su mogli raditi isto što i prije, samo češće i žešće, ovaj put ne kao kriminalci već kao vlast, uz zaštitu novih moćnika i uz očajanje poštenog svijeta i šačice zanesenjaka koji su se sjetno i bolno sjećali Zavnobiha.

Tri naše nacije ujedinjene u Mrkonjiću 1943. godine pominjane su devedesetih svaki dan i svaki sat, ali sad u sasvim drugom, svađalačkom, kontekstu i krajnje neprijateljskom odnosu. Zavnobih je želio i uspio spojiti ljude, a novo doba željelo je i uspjelo razdvojiti ljude pa je Zavnobih svjesno zaboravljen i zabravljen.

Taj pakao opšteg bezumlja najbolje je opisan u romanu ”Na Drini ćuprija”. Andrićev tekst, pisan u vrijeme rađanja Zavnobiha, svoj pravi smisao dobio je poslije 1990. godine:

”Ljudi se podelili na progonjene i na one koje gone. Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrši u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja. Čovek čista duha i otvorenih očiju, koje je tada živeo mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu”.

U ratu od 1992. do 1995. godine koji i danas jedni zovu ”odbrambeno-otadžbinski”, drugi ”domovinski”, a treći ”agresija”, zaćutali su ili su potisnuti oni koji su vjerovali u duh Zavnobiha, a obnovili su se i aktivirali duhovi onih koji su ubijali naše jedinstvo pedeset godina ranije.

Iako je ubijanje zajedništva nemoguća misija jer se jedinstvo ne može ubiti već samo umrtviti, zemlja je od 1992. do 1995. godine dovoljno fizički i duhovno stradala, postavši zemlja pljačke, apsurda i nepravde te beznadežna javna svađaonica.

Paralelno sa unutrašnjim ratom, vođen je lobistički rat van granica zemlje gdje su predstavnici svih triju nacija željeli ubijediti gluhe u svijetu da je samo njihov rat pravedan i da su samo njihovi stavovi ispravni. Taj rat, započet prije više od trideset godina nikad se nije prekidao, a neće se ni sutra okončati.

To je u svijetu stvaralo užasnu sliku o jednoj zemlji gdje se ljudi međusobno ne podnose pa su velike sile iskoristile priliku da sudbinu Bosne i Hercegovine preuzmu u svoje ruke. Zbog naše nesavršenosti i kvarnosti dobili smo mirovni ugovor koji su pisali Amerikanci, dok mi sami nismo ni o čemu odlučivali. Zapad nam je iskovao ”duh Daytona”.

Svijet je bolje od nas shvatio šta nam je potrebno, jer mi sami nikad ne bismo došli do zajedničkog rješenja. Zato smo dobili nesavršen mirovni dokument koji je svako nevoljno potpisao jer je svako iščekivao drukčije i bolje.

Sporazum iz Daytona, ma kako bio omražen i izazivao srdžbu pri pomenu, dao nam je jednu veliku i važnu lekciju za sva vremena: jedino pravo rješenje za budućnost zametene zemlje je ono s kojim su svi podjednako nezadovoljni.

Ako neko želi objasniti šta je to duh Daytona, koji se tako i toliko razlikuje od duha Zavnobiha – drastično, što bi kazao Solomon Bičakčić – dovoljno je pomenuti tri riječi: sporazum, pomirenje i poštovanje.

Oni koji su vodili državu poslije 1990. godine nisu željeli ništa od toga i na svaki način i dalje pokušavaju da se Dayton ukine ili izmijeni. Davno je nestalo ljubavi i jedinstva, a do dogovora i poštovanja još nismo dobacili.

Dayton je u zvaničnom narativu postao naš najveći neprijatelj i jedini krivac za sve loše što nam se dešava. Nedavno, na primjer, pročitah i da su ”navijači koji uzvikuju fašističke parole posljedica ovakvog ustrojstva države BiH”! Drugim riječima, ukinimo Dayton i nestaće svako zlo!

Nesreća Bosne i Hercegovine se ogleda i u tome što ni duh Zavnobiha ni duh Daytona nemaju prevlast, a i jedan i drugi mogu od zemlje napraviti veoma ozbiljnu i stabilnu državu. Poput vječitih baksuza koji na svakoj raskrsnici pogriješe pravac, kolektivno smo se opredijelili za treći duh, onaj koji nas nikad nije napuštao, onaj koji nas kao crna sjena prati stoljećima.

U njemu nema ni ljubavi, ni bratstva, ni jedinstva, ni ravnopravnosti, ni pomirenja, ni dogovora, ni poštovanja… Pakleni dunđeri su nam poodavno sklepali svijet u kojem dominiraju mržnja i ostrašćenost, licemjerje i neznanje, iracionalnost i tvrdoglavost, neodgovornost i neozbiljnost, nepotizam i korupcija, zavist i zluradost, spletkarenja i podvale…

Bježeći od duha Daytona koji nam je suđen, lažno se kiteći duhom Zavnobiha koji, onaj istinski, polako umire, naši narodi nastavljaju živjeti pod mračnim plaštom bremenite prošlosti jer još nisu imali vodstvo koje bi ga barem pokušalo iščupati iz kobnog zagrljaja iracionalnosti.

U šljiviku samostana Guča Gora, u romanu ”Travnička hronika”, Chaumette des Fossés, tačnije Ivo Andrić, ukazao je fra Julijanu, tačnije svima nama, na našu gorku istinu:

”Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana ući u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj kao aveti sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen”.

Nova vlast u zapuštenoj i posrnuloj Bosni i Hercegovini imaće milion velikih izazova i zadataka. Jedan od ključnih je izgradnja svijesti u našem društvu da put do spasonosnog duha Zavnobiha vodi preko iskrenog prihvatanja duha Daytona.

Do duha Zavnobiha još dugo i predugo nećemo stići, ali stići do duha Daytona nije teško. Dayton, naravno, nije i ne smije biti trajno rješenje za zemlju. On je samo odskočna daska za skok u mirne Zavnobihove vode. Ali prije skoka treba stati na dasku. Kad se bježi od poštovanja i dogovaranja, put do ljubavi se samo produžava.

Ali vjerujmo u ljubav barem ovih dana intenzivnijeg zagrljaja sa Božijom ljubavi.

Dragim i vjernim čitaocima, nadajmo se, preporođenog Autografa želim čestit Božić i sretnu novu godinu!