Bivši diplomata i ambasador BiH Slobodan Šoja osvrnuo se na dešavanja u UN-u i ponašanje BiH ambasadora Zčatka Lagumdžije.Nije se doticao Rezolucije o genocidu, ali smatra da ponašanje bosanskohercegovačkih diplomata ne vodi miru i dogovoru u BiH. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Nije ovdje pitanje ko je kome i zašto stao na žulj već je pitanje da li se, makar formalno, može kazati da je Lagumdžija radio protivno pravilima službe?

Odgovor je jednostavan i nesporan: jest, radio je apsolutno protivno pravilima službe. I da smo ozbiljna i organizovana država on bi bio vraćen iz Njujorka. Ali Lagumdžija zapravo djeluje upravo onako kako rade svi ambasadori koji čekaju kad će im i šta namignuti njihovi lični šefovi, a ne onako kako to zahtijeva profesionalan odnos prema poslu.

Kad je nedavno ambasador u "privatnom vlasništvu" Željke Cvijanović izgovarao neusaglašene stavove u Ženevi, bio je izložen žestokim horskim napadima. A kad privatnik Lagumdžija odbije predati pismo Željke Cvijanović Generalnom sekretaru UN jer ono tobože nije stav Predsjedništva BiH, svi to smatraju normalnim i pozdravljaju taj potez. A on je odbio instrukciju člana Predsjedništva BiH!

Kad shvatimo koliko je to ozbiljno i kad shvatimo, (nezavisno od toga za koga ko "navija") da je profesionalno ponašanje jedino ispravno ponašanje, onda ćemo ući u politički mirnije vode i možda i bude spasa za nas. Nemam namjeru ulaziti u pitanje ko je u pravu a ko nije jer je to čisto političko i sebično pitanje. Ono o čemu mi ne razmišljano, tačnije ono o čemu nemamo uopšte namjeru razmišljati, je kako usaglasiti bilo kakav zajednički stav? A on je naravno moguć, vrlo jednostavno moguć.

Ali zajedničkog i kompromisnog stava nema jer ga niko ne želi. Svak bi se zabrinuo kako bi se i povodom čega svađao kad bi sve bilo dogovoreno. Ujedno, ako napravi kompromis svak bi se osjećao kao poražena strana. Kompromis, srednje rješenje i dogovor je naš golem mentalni problem. Niko ne bi shvatio da je upravo tako "poražen" zapravo uradio veoma dobru stvar za zemlju.

Drugi naš mentalni problem je što se ponašamo kao da su partije i pojedinci važniji od države i društva.Jedan primjer, da se odmaknemo od Njujorka. Da smo imalo ozbiljni, dogovorili bismo se da cijela delegacija BiH u Strazburu bude suzdržana pri glasanju za prijem Kosova u Savjet Evrope. Nezavisno od toga što svako ima pravo glasati kako želi. Ovo su veoma osjetljiva pitanja i bolje je, zbog odnosa u zemlji, pronaći dogovor.

A uzdržanost je srednje rješenje između dva legitimno suprotstavljena stava. Ali mi nemamo u krvi želju da se dogovorimo i popustimo već se više volimo "ćerati" s drugom stranom. Zbog tog tako nam milog ćeranja vječno ćemo se ćerati. A Njegoš veli: "volna volnu užasno popire, o brijeg se lome obadvije."