Slučaj male Danke miriše na klasičnu otmicu. Puno nas opipljivih indicija vodi u smjeru tvrdnje da je mala Danka živa ali da je na žalost još uvijek u rukama otmičara, ukoliko je već nisu prodali.

Piše: MARKO RAGUŽ ( Za Ljudski.ba)

Prisjetimo se jednog detalja koji se desio na vrhuncu ove nazovimo je „talačke krize“. Pod velikim pritiskom medija koji su uz policiju krenuli u potragu za nesretnim djetetom pojavila se u jednom momentu vijest da je mala Danka viđena u Beču. Mislim, da je to bio indirektni signal lukavih otmičara koji su bili spremni na „dogovor“.

Vlasti u Beogradu su tog trena zakazale, i jedan veliki upitnik kao zastava i dan danas vijori nad tom njihovom šutnjom. Da su u tom trenu ponudili jedan milion eura za osobađanje malene Danke uvjeren sam da bi drama još tada bila završena sa hepiendom.

Otac osumnjičenog za ubistvo male Danke s pravom optužuje vlasti govoreći kako je „njegovom sinu sve napakovano“.

Mislim da ni sada nije kasno za konkretnu akciju, još uvijek ima nade.

Neka Aleksandar Vučić raspiše malo deblju novčanu nagradu, jer se situcija u međuvremenu dodatno iskomplicirala, uvjeren sam da će prekookenska tajna služba reagirati (oni sve znaju, pa znaju i šta se zbilo sa malom Dankom) i pomoći da se nesretno dijete vrati kući svojim roditeljima.

Na potezu je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji na žalost ima preča posla. Ne sporim Vučićeve uspjehe, ali je primjetno da je „negdje u nekom trenutku“ napustio zacrtano putešestvije i krenuo „stazom pored druma“. Prvi simptomi da se s njim nešto čudno dešava je njegov upis na fakultet. Zamislite neko ko je par puta bio predsjednik državne vlade, neko ko je 2-3 puta predsjednik republike Srbije uz svakodnevni posao krišom buba napamet lekcije i polaže ispite. Stvarno je malo „ćaknut“, šta drugo reći.

Uprkos svemu i dalje gajim simpatije prema aktuelnom predsjedniku Srbije jer slutim, nisam ne znam zbog čega, da će ovi što ga ruše biti puno gori od njega...

PAR RIJEČI O FAMOZNOM „ZAKONU ŠUTNJE“

Globalni bezbjednosni sustav (kom pripada i vlast u Sarajevu, jednako kao i vlast u Beogradu) ima perfektan nodel koordinacije koji podrazumjeva i zakon šutnje koji neodoljivo podsjeća na onaj zastrašijući zakon šutnje mafijaške „Kozanostre“.

Mi u Sarajevu odavno prepoznajemo te vrste driblinga kod zataškavanja brojnih ubistava koji su se desili pred očima cijelog grada. „Svi su sve vidjeli ali niko ništa ne zna“ jer je neko „velik i moćan“ dao signal da se drži jezik za zubima i taj signal koji ima snagu nevidljivog i nepisanog zakona. Tako to odprilike funkcionira.

Mislim da se isto desilo i u Beogradu kod zataškavanja slučaja sa otmicom male Danke.

Uvjeren sam da su vlasti u Beogradu od samog početka bili dio „igre“ jer im je po svoj prilici kroz eter proslijeđen signal „božanske snage“ uz uobičajenu napomenu da će na koncu „svi dobiti po nešto“...

Uzgred bih vas podsjetio na onaj tragični slučaj kada su u centru Sarajeva stradale dvije studentice. Kao što je svima poznato, vozač golfa je sa lica mjesta prebjegao u Srbiju i navodno negdje uz put stigao da podnese zahtjev za dobijanje državljanstva Srbije. Tog istog dana (dana kad se desila pomenuta tragedija) u večernjim satima ondašnji ministar policije (a danas predsjednik srbijanske vlade) saziva pres konferenciju i govori „kako su im vezane ruke jer je Srbija pravna država, te kao takva prvo mora razriješiti pomenuti zahtjev o dobijanju državljanstva pa će tek nakon toga policija hapsiti bjegunca“...

Na temu „politika“ francuski filozof Volter zapisuje: „Nije li politika zapravo vještina da se slaže u pravi čas“?