Književnik Marko Raguž svom omiljenom portalu Ljudski.ba je poslao još jednu svoju priču.Raguž je magistar komparativne književnosti, autor devet knjiga, a pisao je za brojne prtale i reginalne časopise. Njegova nova priča govori i velikoj ambiciji koja je završila brodolomom. Kao uvod u priču stoji Sokratov citat: O meni sve ovisi, a visim o tankoj niti.

PIŠE: MARKO RAGUŽ       (Za Ljudski.ba)

Jesu li „vanzemaljci“ već među nama ili smo se mi sami pretvorili u te „misteriozne vanzemaljce“? Govore nam da ćemo uz pomoć moderne tehnologije postati čarobnjaci. Naučit ćemo da komuniciramo snagom svojih misli. Ljudi će putem implantata moći mentalno – bez riječi- da razgovaraju jedni s drugima i sa računarima.

U taj novi prostor ćemo prenijeti i svoja sjećanja, misli i emocije. I sama umjetnost će postati potpuno drugačija od današnje. Odmah će se prenositi na štampač sve što budete u stanju da mentalno vizualizujete. Uz pomoć moderne tehnologije umjetnička djela stvorena u mašti direktno će se uzimati sa „izvora“ (iz glave) i odmah postajati stvarnost. Vještačka inteligencija će proširiti naše sposobnosti, omogućiti nam da postanemo stručnjaci za sve na svijetu, dati nam sposobnost da kontroliramo svoje tijelo i prirodu. Posljednja faza ovog nezaustavljivog procesa bit će odvajanje duha od tijela, kao u romanu Sinovi Atlantide Danijel Piret.

„Jednog dana kad se „Nadčovjek“ pojavi on će gledati na ljude kao što mi danas gledamo na majmune“, pisao je proročanski filozof Fridrih Niče.

Taj misteriozni Ničeov „Nadčovjek“ se pojavio. Svi to znamo, samo ne želimo ili ne smijemo da priznamo.

Neki sve glasnije „šapuću“ da se ne radi o vanzemaljcu nego o misteriznom procesu „oneobičavanja“ o kojem je pisao Vladimir Vojinović u svojoj „Priči o posljednjem susretu“. Radnja ove zanimljive priče se odvija u italijanskom gradu San Remo, u kojem su dugo vremena ležali posmrtni ostaci posljednjeg crnogorskog dinasta Nikole I Petrovića. Tokom razgovora sa misterioznim Fratrom glavni junak saznaje da je tokom pedesetih godina dvadesetog stoljeća po naređenju crkvene Tajne službe iz grobnice Nikole I Petrovića otuđeno nekoliko dijelova zemnih ostataka, kako bi se Nikola I Petrović klonirao.

Priča kulminira susretom i razgovorom između glavnog junaka i Nikole I Petrovića (koji se nalazi zaključan u jednoj tajnoj prostoriji), pri čemu dolazi do tog nesvakidašnjeg. „oneobičavanja“ ... itd. Dakle, proces robotizacije je sveprisutan i već je u poodmakloj fazi. Za to novo vrijeme koje dolazi priprema se i himna, „HIMNA ZABORAVLJANJA SAMOG SEBE“.

RETURN TO FOREVER

Mi i dalje čekamo rasplet. Čekamo, u nadi da će spasenje doći samo od sebe, ili će ga pak donijeti osobno IZBAVITELJ, odnosno misteriozni „Nebeski gost“.

Svojevremeno je sa sličnim razmišljanjima bio opsjednut i književnik Jan Lary. S obzirom da se njegov Izbavitelj nije pojavljivao, izdalo ga je strpljenje pa se na posljetku sam upustio u jedan rizičan pothvat „prizivanja Nebeskog gosta“. Rizičan pothvat, rekoh, jer sa „vanzemaljcima“ se nije igrati. Uprkos golemoj opasnosti, on je rolu „Nebeskog gosta“ dodijelio sebi. To je bila „plovidba“ po uzburkanom moru literature koja će na koncu završiti brodolomom.

Jan Larry je, uprkos stradanjima koja je morao uzeti u račun, postao slavan. „Trnovit je put do zvijezda“, što bi se reklo.

Ovako je bilo:

„N E B E S K I G O S T“

Godine 1940. Jan Larry je počeo pisati satirični roman "Nebeski gost", u kojem je opisao svjetski poredak stanovnika Zemlje sa stanovišta vanzemaljaca, a napisana poglavlja poslao Staljinu - "jedinom čitaocu" ovog romana, kako je sam Lary priželjkivao i vjerovao.

Ideja da postane prvi Velikan u historiji koji će imati „svog osobnog pisca“ Staljinu se nije dopala i Jan Lary je ubrzo uhapšen. Dana 5. jula 1941., Sudski kolegijum za krivične predmete Lenjingradskog gradskog suda osudio je Larija Jana na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

PISMO IZ „TAMNOG VILAJETA“

Književnik Lary je pismo koje je uputio Staljinu, ovako sročio:

„Dragi Josif (Vissarionoviču) Staljine!

Svaka velika osoba je velika na svoj način. Iza jedne su velike stvari, iza druge - smiješne istorijske anegdote. Jedna je poznata po tome što ima hiljade ljubavnica, druga po izvanrednim Bucefalima, a treća po divnim budalama. Jednom riječju, nema tako velike osobe koja ne bi ustala u sjećanju, a nije bila okružena nekakvim istorijskim pratiocima: ljudima, životinjama, stvarima.

Nijedna istorijska ličnost još nije imala svog pisca. Vrsta pisca koji bi pisao samo za jednog velikog čovjeka. Međutim, ni u istoriji književnosti ne mogu se naći takvi pisci koji bi imali i jednog čitaoca...

Uzimam olovku da popunim ovu prazninu.

Pisaću samo za tebe, ne tražeći od sebe nikakve naredbe, nikakve honorare, nikakve počasti, nikakvu slavu.

Moguće je da moje književne sposobnosti neće naići na vaše odobravanje, ali za ovo, nadam se, nećete me osuditi, kao što ne osuđujete ljude zbog njihove crvene kose ili ispucanih zuba. Pokušaću da nedostatak talenta zamijenim marljivošću, savjesnim odnosom prema preuzetim obavezama.
Da vas ne bih umorio i ne nanio traumatične ozljede obiljem dosadnih stranica, odlučio sam svoju prvu priču poslati u kratkim poglavljima, čvrsto se prisjećajući da dosada, poput otrova, u malim dozama ne samo da ne ugrožava zdravlje, već, po pravilu čak i temperira ljude...

Nikad nećeš saznati moje pravo ime. Ali želim da znate da postoji jedan ekscentrik u Lenjingradu koji provodi sate svoje dokolice na neobičan način - stvara književno djelo za jednu osobu, a ovaj ekscentrik je, ne izmišljajući ni jedan prihvatljiv pseudonim, odlučio da se pretplati na Kulidzhary . U sunčanoj Gruziji, čije postojanje je opravdano činjenicom da nam je ova zemlja dala Staljina, možda se može naći riječ Kulidzhary, i, možda, znate njezino značenje."

Zbog ovog pisma i satirične priče „Nebeski gost“, Staljinov ga je režim osudio na deset godina robije i poslao u Sibir.