Magistar komparativne književnosti Marko Raguž piše novi tekst za Ljudski.ba. Autor je devet knjiga, a pisao je za brojne medije.

PIŠPE: MARKO RAGUŽ                   (za Ljudski.ba)

Autori ovih lijepih sunčanih satova su dr. Tadić Milutin i kipar Stjepo Gavrić iz Sarajeva. Dr. Tadić je tokom Rata napustio Sarajevo i sada je prof. na Fakultetu za Geografiju u Beogradu. Prof. Tadić je otac književnika Koste Tadića koji nam je podario divnu knjigu „Pisma iz Sarajeva“. Sjajni pisac K. Tadić je ovako prokomentirao tu neobičnu potrebu da se od sunčeve svjetlosti pravi umjetnost:“

Zašto uopšte raditi i postavljati sunčane satove kada će jednog dana iza njih ostati samo tamna mrlja na zidu“. Bio je u pravu. Sunčani sat sa motom „Sunce sija svima“ je već doživio tu sudbinu. Tridesetak godina je ovaj prelijepi sunčani sat krasio neumski hotel „Sunce“. Iza njega je danas ostala samo „tamna mrlja na zidu“.

Drugog koautora kipara Stjepu Gavrića ne treba posebno predstavljati. „Maestro“ je svojim krasopisom ponovo „oživio“ najljepši do sad pronađeni i evidentirani bogumilski Stećak, koji je postavljen ispred Parlamenta BIH, još u eri sarajevskog gradonačelnika Alije Behmena (neka mu je pokoj duši). To je replika čuvenog Zgoščanskog stećka iz okoline Kaknja.

Ako je iko zaslužio da bude sahranjen ispod tog stećka, onda je to „Mikelanđelo iz našeg sokaka“, maestro Stjepo Gavrić. (Šta bolan Ragibe reče, ti bi? Idi tamo lezi kad si navro, ko ti brani? Na tebe ćemo svaliti onaj stećak.)

Šala mala. Ma ajde, ne bojte se, Mikelanđelo iz našeg sokaka će živjeti vječno.

Ipak, ono po čemu će Sarajevo možda najduže pamtiti ovog umjetnika je gradnja spomenika kralju Tvrtku, koji je već u završnoj fazi.

Bilo koja priča o Sarajevu dodirne, bar na tren, i sarajevske sokake. Stanujem na gornjem kraju jednog strmog sarajevskog sokaka, dok je na početku tog istog sokaka imao kuću Milomir Kovačević Strašni. U toj kući je naš „Če Gevara sa foto aparatom“ proveo djetinjstvo i mladost. Moram se pohvaliti da je u mom prvom komšiluku svoju vilu imao nekadašnji trener „Želje“ Milan Ribar. Ovaj legendarni trener je sa „Željom“ osvojio onu jedinu titulu prvaka u Titinoj Jugoslaviji.

Kao i svugdje, neki odlaze a neke nove komšije dolaze. Jedan od onih koji se nakon rata doselio u moju divnu mahalu je i kipar i Stijepo Gavrić. Eto vidite, ima (puno) Srba i Hrvata koji su se nakon rata doselili u Sarajevo, a to niko ne želi da vidi. Zašto se stalno potenciraju priče o odlascima iz Sarajeva i kome to služi?

Sunčani sat koji vidite na slici postavljen je na trgu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu 1991. godine ljeta Gospodnjeg. Neki su govorili da je ona „fotografija jednog stoljeća“ (slika „Pakla“ M. Glavurtića) iz romana „Kristalne rešetke“ Mirka Kovača bila prvo predskazanje ratnog pakla u Sarajevu, koji će se kasnije i obistiniti. Na pomen Glavurtića mora se pomenuti i „Mediala“. Umjetnička grupa „Mediala“, kojoj je pripadao nedavno preminuli Miro Glavurtić, djelovala je pedesetih i šezdestih u Beogradu. Okupljala je sjajne umjetnike. Pored ostalih tu su bili i Mirko Kovač, Danilo Kiš, Filip David i drugi.

Nagovještaja i dramatičnih apela da je rat blizu (i da se mora spriječiti) bilo je mnogo. Slika na ovom sunčanom satu koja se pojavila u samo predvečerje rata u Sarajevu, dodatno je potvrdila te slutnje. Art–motiv prikazuje ratnog stradalnika koji kroz topovsku cijev, vrelu od pretjerane upotrebe, gleda u „sutrašnjicu“ i procjenjuje svoje šanse i životne perspektive. „Topovi su bili vreli“, a šanse da se preživi malene. Ostalo znate, bilo je kao u onom stihu:

Suze liju, suze peku.

Bistre vode Bosnom teku.

Oni koji imaju bolje pamćenje, sjetit će se da je prilikom svečanog „puštanja u pogon“ ovog Sunčanog sata, na današnjem Trgu Suzan Sontag, organiziran veliki anti-ratni skup.

Medijski pokrovitelj je bio sarajevski „Radio 2o2“.

Tek što se narod okupio stigla je grupa „žestokih i opasnih momaka“ (poslata je navodno iz Morića hana) i po zadatku rastjerala skup. Tada nismo znali, danas je poznato ko je pred rat i tokom rata tamo imao sjedište. Ne bih sada o tome duljio. Jednog dana kada se bude otvoreno i iskreno govorilo na temu „nastanka i nestanka multinacionalne armije BiH“, morat će se krenuti od „Morića hana“, u kojem je stolovao lažni sarajevski Valter. Na žalost, to je i trideset godina od početka rata, tabu tema. „Lukava strategija“ bosanskog De Gola je i danas veoma učinkovita. No, vratimo se topovima koji više nisu „vreli“, što ne znaći da ne bi mogli ponovo biti „vreli“.

Ponovo je sirotica Bosna raspamećena i razgaćena. Prije stotinu godina Miroslav Krleža je

objavio svoj roman prvenac pod nazivom : „Tri kavalira gospođe Melani“.

I ljepotica Bosna ima svoja tri kavalira. Smjestili su se ugodno u naborima venerinog smiješka. Tri u jednu? Sve je kod njih moguće, „čovjekoliki“ su poprčljivi. Na sirotinju i zec k.... diže. Tako je i sa siroticom Bosnom, koju po običaju u burnim vremenima, nema ko da brani i zaštiti. Godinama na nju nasrću i nikako da je se zasite. Njezina dobrota i ljepota će joj glave doći. Je li se to Bosna opet zaželila rata?

MIR je lijep, ali „dosadan“. U našoj sarajevskoj mahali (G. Pofalići) u zadnje vrijeme su počele odjekivati sve snažnije i snažnije eksplozije. Nakon bombi „kašikara“ počelo se odnedavno koristiti i malo „teže“ naoružanje. Zadnja eksplozija u D. Pofalićima je odjeknula nakon upotrebe ručnog raketnog bacača (zolje).

Ima i takvih, a sve su grlatiji, koji priželjkuju drugo poluvrijeme rata u Bosni, ili barem njegovu „ sudijsku nadoknadu“.

Zbog onih bez nade - nada nam je dana, zapisao je negdje filozof Valter Benjamin. Uprkos svemu, nadamo se najboljem. San o Evropi bez granica nije utopija. Taj evropski ideal je ostvariv ukoliko nam bude uspjelo ograničiti moć „ograničenih“.