Kolega Pavle Pavlović velikodušno nam je za našu rubriku vaše priče ponudio svoje izuzetno zanimljive i na osebujan način pisane tekstove. Ovog puta osvrnuo se na odnos domovine i dijaspore, odnosno ljudi koji su ostali i otišli. Susretima se raduju svako na svoj način, a domovina, u njoj je i dalje sve isto.

Piše: Pavle Pavlović

I ovih prvih dana ljeta u proključalom Sarajevu obradovao mi se drug iz djetinjstva. Kaže ponovo je došlo vrijeme da zaboravi na novčanik. Šta će mu kada dijaspora stiže. Dok sa svakim od odlutalih jarana popije čašu uspomena, eto njemu i septembra i netaknutog budželara. Jer, gdje si vidio da bosanski kokuz čašćava bogatune iz nekadašnjih sokaka djetinjstva što su se sada snašli u bijelom svijetu.

Naravno, dok, kako je i red, nazdravljamo, oko nas oživjela Ferhadija, Baščaršija. Ispred zadimljenih ćevabdžinica, što punim žarom muče roštiljdžije, otegao se red, uglavnom, mlađih šarenih turista sa majicama čudnih napisa na svim jezicima svijeta. Došli neki novi kapitalistički omladinci da okuse miris zavičaja o kojima su im matori po dalekim zemljama punili glavu i dodijavali pri svakim gurmanskim feštama. Jer, nema ni u amerikama i australijama onog što na travničkom, sarajevskom, banjalučkom drvenom ćumuru može zacvrčati, porumeniti.

Poslije još jednog kucanja stakla sa željom da se vidimo i dogodine pitam se koliko će bosanska i sarajevska sveta dijasporska mjesta gledati nova lica. Da li će ih biti sve manje? Da li će neki od ovih prosijedih sretnika, koji svojim nasljednicima mudro objašnjavaju da ćevap ide samo sa jogurtom, a nikako sa kolom ili nekim drugim sokom, doživjeti ono što me je još decenijama drži?Bilo je to tri proljeća prije našeg rata. Nebo nad Perthom kristalno Željino plavo. Sjedio sam tada, dok je Jugoslavija još bila cijela, a Bosna i Hercegovina iz jednog dijela, metar, dva od užarenih gradela.

Opijen vinom uzbuđenog Dalmatinca u tuđini i zaveden miomirisima najkvalitetnijih riba iz toplog australijskog mora. Domaćin Stipe donekle je kvario kompletan gušt stalnim ponavljanjem kako je vrime da se vrne doma. Utekao je sa svog Visa odmah poslije onog rata. Veslajući ka Italiji, dok su ga proganjali dvokrilci Narodne armije. Mitraljezi su iz zraka štektali, rafali ga, srećom, nisu stigli.Snažni, mišićavi mladić potrošio je snagu po nalazištima opala u pustinjama oko Pertha. Već pogrbljenio starac nije krio radost što će ponovo u svoj rodni kantun. I kada je fešta bila na vrhuncu, a vino nas uzelo, podigao je bukaru i uzviknuo da ga do Visa čuju:

- Vraćamo se Dalamacijo, tebi doma!Tri mlađe žene, što su nas numorno služile, na tren su se ukočile i gotovo uglas reagovale:

- Ćaća, ćaća, koliko ti puta moramo ponoviti da je Vis samo tvoj dom! Naša kuća je Australija! Više nisam osjećao da ispijam vino, što podsjeća na Plavac mali, nego čašu tuge za jedan razbijeni san. Zbog njega se decenijama u dijaspori mučilo da bi se u zavičaju moglo tiho umrijeti.I onda mi nakon tolikih toplih i teških ljudskih priča kao uvreda zazvuče najvažniji fakti koji se vežu uz iseljenu Bosnu i Hercegovinu. Do visova se uzdiže da dijaspora u našu zemlju godišnje pošalje više od tri milijarde dolara. Milion i tristo hiljada, uglavnom, na silu otjeranih ljudi u bespuća svijeta posmatra se kroz proklete inostrane uplate.

Možda bi nam priliv deviza bio još i veći da smo, kojim slučajem, po merdijanima i paralelama rastjerali još koji milion insana. Što da se muče i propadaju u sve siromašnijoj otadžbini? Jedna trećina BiH je vani, a vidite kako još teško živimo. Treba napraviti plan da se oslobodimo i druge trećine. E, onda će kod kuće teći med i mlijeko. Raji, koja je imala tu sreću da se ne pomjera, ostaće samo da čeka poštara i broji lovu što pada sa dijasporskog neba. Drugim riječima, jedina korist posljednjeg rata je ta iseljena Bosna i Hercegovina. U njoj je mnogo onih što su merhametli duše, kapitalizam u njima još nije razvio sve prisutniji egoizam. Teško se radi, ali uvijek lako izdvaja za rodbinu, prijatelje kojima je, tamo daleko, još teže.

A šta BiH dijaspora dobija od svoje domovine? Tih dvije, tri milijarde dolara što preko banaka i u gotovom stižu najveća su ulaganju u zemlju u koju se sve manje vjeruje. Zahvaljujući političkim strukturama vruće veze Bosanaca i Hercegovaca sa rodnim gruntom polagano se hlade. Za koju godinu znatno će presušiti i dijasporska slavina.Uz sve ovo, riječ kojom se izražava najdublja diskriminacija je - dijasporac. Posebno u ljetnjim mjesecima kada stotine hiljada onih što ih srce još vuče posjećuju rodne krajeve. Tada današnja BiH pokazuje svoje pravo lice.

Nostalgičari iz tuđine bivaju ismijavani, potcjenjivani. Očekuju ih zamke, zapreke. Počev od policijskih patrola, što ih proganjaju radarima za mjerenje brzina, do konobara, trgovaca, opštinskih ćata. O odnosu viših zvaničnika bolje je ne govoriti. Znam, ponekada i u medijima skužim da je ministar taj i taj primio nekog predstavnika iz nekakve svjetske, čini mi se, jednonacionalne BiH dijaspore. Uz dužno poštovanje prema tim usamljenim jahačima u borbi za veću povezanost domovine i nas vani, gotovo niko od mojih prijatelja-pobjegulja, kako nas u jednoj i jedinoj krste, ne osjeća šta im to postane bolje kada funcioner dijasporac susretne nekoga iz svetog BH trijumvirata…

- Hej, ba, Paja, hajmo još jednu – trgnu me drug što zaboravlja gdje mu je džep kada je dijasporac tu.

- Šta si to duboko zamislio?! A, kako da mu kažem da znam kako će biti kada za koji dan ponovo ka zavičaju krenu guste kolone iz tuđine. Opet će se od Save do Neuma igrati ono sve bezdušnije – ko će koga k’o svoj svoga!