Sarajlija sa američkom adresom stanovanja Deni Peterković je kako sam kaže Bosanac sa dna kace. Kao muzičar se dokazao prije rata, u SAD – u otkrio je svoj spisateljeski talenat i iza njega su četiri knjige. Odlično piše, ali o sebi će vam samo reći da je “na zemlji” sa svakim dobronamjernim čovjekom. Njegova životna furka je uvijek bila da su; “Smijeh i zezanje najjači lijek protiv svih bolesti i depresija...!!

Nekadašnji član sarajevske grupe TOP privukao nam je pažnju svojim aktivizmom na društvenim mrežama. Duhovit, iskren, hrabar, Deni mnoge svoje prijatelje svakodnevno uveseljava, ali ne bježi ni od kritike kada zatreba.

Nije izdržao a da se ne osvrne na dvadeset godina zakašnjelu akciju sarajevskih vlasti koje su se napokon sjetile da je doajen sporta i ljudskosti kakav je bio Mirza Delibašić Kinđe zaslužio da ima spomenik u gradu kojem je toliko toga dao.

Ne vjeruje Deni u iskrenost političara čije ogledalo je sunovrat KK Bosne i misli da su se Kinđeta sada sjetili jer dolaze izbori. Bez pardona je bio i prema dežurnim “dušebrižnicima” na društvenim mrežama koji su kritikovali Mladena Vojičića Tifu koji na jednom od posljednjih koncerata Bijelog dugmeta nije bio na visini zadatka jer je “malo više popio”.

- Tifa je moj stari prijatelj iz grupe Top, gdje smo zajedno svirali i mislim da ga jako dobro poznajem...Mislim da je premizerno od svih medija i ''velikih moralista'' bilo onoliko pljuvanje po čovjeku koji je u svakom smislu zadužio grad Sarajevo...? Da, bukvalno zadužio, jer sam lično sudionik njegovih načina pomoći bilo kome i kako je god mogao. Da sad ne nabrajam desetine klipova kojim je dizao moral napaćenom narodu grada..!! Sem toga smatram da svi ti koji se pokazase onako ''visokomoralni'' su u stvari najviše mrzioci njegovog imena i prezimena,što mi je najteže izgovoriti ali je to tako...!! – za Ljudski. ba kaže Peterković.

Prema njegovom mišljenju o tim “dežurnim kritičarima” najbolje govore činjenice im ne smetaju pjevačice koje izlaze na binu bez gačica u čitavom regionu, da im ne smetaju emisije kao Farma, Parovi, samozvane starlete ''sa ping-pong'' lopticom od mozga i vokabularom koji samo one razumiju, a toga je danas more'...!!

Tifa pjeva kako pjeva 40 godina, puni dvorane i to će se nastaviti, siguran sam...!! Neki dan baš napisah, da se nisam u masi stvari slagao s njim, ali to nije razlog da se sad i ja nešto ''snebivam'' sto je čovjek malo više popio i premoren izašao na binu...!! Elem, sad javno poručujem tim hejterima da lijeće sopstvene komplekse, i rane na glavi od razbijenih pivskih flaša ispod šatora, birtijetina, kafančuga, a sa Tifom ćemo mi lako, mi kojima to ne smeta, niti smo i malo ''uvrijeđeni njegovim ispadom''..?? – kaže Peterković.

U SAD -u je od 1995 godine i čini se da su između ostalog ovakve stvari kao što je odnos prema Kinđetu, Tifi, ali I još mnogo toga uticali da mu Sarajevo koje neizmjerno voli ipak manje nedostaje nego što je možda očekivao.

- Pa iskreno što se tiče Sarajeva, da mi fali - fali, ali na neki moj način. Kad se sjetim Sarajeva, valjda imam neki ''regler'' u glavi koji me automatski prebaci u period 70 i 80 tih kad sam istinski uživao u svakom centimetru sarajevskog asfalta, a pošto sam prije par godina bio, i dosta toga vidio, ne mogu reći sad da mi nedostaje...!! Uz dužno poštovanje svakome, druga je to furka' od one na koju sam ja naučio prije rata. Pojavio se neki drugi mentalitet, običaji, gdje se baš ne osjećam kao 'riba u vodi''...!!– objašnjava nam Peterković.

Ono što možda više ne vidi Deni je sačuvao u svoje četiri knjige, Apokalipsa, Ibrina vremena, Refudžije i Obećana zemlja. Deni jeste otišao iz Sarajeva, ali nije Sarajevo iz njega. Kroz pisanje on misli da bi nakon svega države koje su nastale raspadom Jugoslavije opet mogle dobro sarađivati, ali samo kada bi ih vodili pravi ljudi.

U svakoj od njegovih knjiga središte jesu ljudi, kao tri ratna druga koja odlučuju da pobjegnu od besmisla rata jer su shvatili da ono zbog čega su ušli u njega nije to. Na žalost, sa pisanjem je neko vrijeme u zastoju.- Naglasio sam ja više puta da nikad nisam bio pisac, nego muzičar, međutim na nagovor jednog prijatelja probao sam se i u tome, i bez lažne skromnosti baš prijatno ostao iznenađen na reakciju čitatelja. Za ovih 12-13 godina od kako su knjige izašle, prezadovoljan sam kritikama i pohvalama iz čitavog regiona kao i čitavog svijeta, gdje živi naš narod, skroman je Peterković.

Jedna čitateljka je napisala da je Denijeve knjige uveseljavaju, a to nije lako kada pišete o ratu, izbjeglicama, nestanku jednog društva u kojem se nisu podcrtavale razlike u imenu i vjeroispovijesti.

-Valjda sam našao neki svoj način pisanja, koji ja imam običaj nazvat ''Prica uz kafu'', što sam prenio na papir, naglašavjući tipični sarajevski šleng, kako smo i pričali čitav život, bez izbjegavanja gramatičkih grešaka i opisa drveća na 15 strana, objašnjava Peterković svoju tajnu uspjeha da kroz ozbiljne teme zabavi ljude.

Optimizam i veselje ne dominiraju samo u knjigama. Ko malo bolje zaviri u sve što Peterković objavljuje vidjet će da radosti i dobrog štimunga kod Peterkovića ne manjka. Vidjet će i da se svaka priča naših ljudi koji odu van BiH ne svodi na onu krilaticu kojom se tješe ljudi koji nisu krenuli tim putem, a to je da je tamo negdje samo “posao i kuća”. Kod Peterkovića uvijek ima muzike, dobrog roštilja, ali i sarme za kuma koji je poželi nakon putovanja po egzotičnim zemljama gdje dominiraju jastozi, školjke i druge delicije.

- Pa sad, da je uvijek veselo ne bih to tako nazvao jer čisto sumnjam da postoji takva kuća gdje je baš uvijek veselo i da sve štima. Što bi rekao naš narod ''trudimo se''. Mislim da tome doprinose puno naši kućni ljubimci, već dobro popularni papagaj Tile i naša dva psa, a veselje pravimo sami na naš ''sarajevski način'' najviše praveći šale, na svoj račun...Moram naravno spomenuti i našu raju sa kojom se drugim putem f.b. iz čitavog svijeta, gdje se nadovezujemo replikama, što nekad ( bar mene ) vrati u period života, kad smo se smijali 24/7 i uživali u bezbrižnoj mladosti...!!

Ipak nije iza Peterkevića samo smijeh i uživanje. “Refudžije” kako je u jednoj od svojih knjiga nazvao ljude koji su otišli iz domovine do uspjeha je obično pratio “hod po trnju”.

- Ovdje smo od 95 i nije bilo ni malo lako..!Došli smo preko neke organizacije sa malom ćerkom, bez ikakvog znanja jezika, i 20 maraka u džepu, što hoću reći baš bukvalno ''trbuhom za kruhom'', ali mislim da je najvažnije sad, da je to sve iza nas. Svašta se moralo prebroditi, jer smo doveli i moje roditelje poslije godinu, pa smo se svi zajedno nekako izborili, te napravili neki status' tzv normalnog života. Ćerka je velika, završila je školovanje, ima jako lijep život sa svojim izabranikom i mislim da je na taj način ispunjen neki cilj tog tzv. American dream...!! – objasnio nam je Peterković.

Vlastito iskustvo pomoglo je da se napišu “Refudžije” u kojoj se krije I jedan od osnovnih motiva za napuštanje domovine kod većine ljudi, a to je upravo briga za djecu. Kako je rečeno u zvaničnom predstavljanju riječ je o knjizi koju su mogli napisati svi oni koji su napustili domovinu, ili kako kaže glas u naraciji “naša raja koja ne žive tu” čime se izbjegava korištenje pojmova poput dijaspore, gastarbajtera, priznajemo koji i nisu baš dopadljivi. Deni je vlastitim primjerom pokazao da se i tamo negdje daleko ipak može ljubomorno sačuvati dio onoga odakle otišao, to je štimung.

- Što se tiče štimunga, ja sam čitav život nastojao da budem u tom ''nekom štimungu'' jer nisam tip čovjeka koji se ikad predaje, a kukanje da i ne spominjem… Moja životna furka je uvijek bila da su smijeh i zezanje najjači lijek protiv svih bolesti i depresija...!! Da....! Život je lijep ( reče vječiti optimista - ja ), a da me je mazio, nije vala ni blizu...!! – priča nam Peterković.

Prati Deni sve što se dešava u BiH i zna da ni i jedna država na svijetu ne može imati bilo kakav prosperitet dok ima tri predsjednika, da Bosna ima i 200 miliona stanovnika čisto iz logičnih razloga...!!