„ Sjećam se da se od nas „Alpinaca“ jednostavno očekivala medalja. Bili smo najjači deo jugoslovenske selekcije i da niko od skijaša nije osvojio medalju, postali bismo prva zemlja, koja kao domaćin Zimskih olimpijskih igara nije osvojila nijednu medalju. Iako se od Bojana Križaja najviše očekivalo, meni je pošlo za rukom da se radujem medalji i osvojim srebro.“.
PIŠE: MARKO RAGUŽ (za Ljudski.ba)
Eh, ta dobra stara vremena. „Nekada je sve bilo mnogo drugačije“, nastavlja dalje Jurek. „Imali smo veliku podršku države, što sada nije slučaj, jer osim što je lijep i naporan, skijanje jako skup sport i bez adekvatne podrške talenti ne mogu postati vrhunski takmičari. Takođe, nekada je djecu mnogo više interesovalo skijanje nego danas. Sjećam se kada sam počinjao, da je nas mnogo skijalo i tada smo svi imali cilj da se takmičimo u Svetskom kupu i na ZOI. Sada je mnogo drugačije, jer klinci imaju druga interesovanja, zato ne treba da čudi što je recimo jedne godine u celoj regiji Gorenjske bilo samo dvoje novih skijaša. Izgubila se baza i jako je teško naći kvalitetne takmičare, koji mogu da postignu značajnije rezultate“. JURE FRANKO (Osvajač srebrne medalje u veleslalomu na sarajevskoj Olimpijadi)
NA DANAŠNJI SU DAN PRIJE 39 GODINA OTVORENE ZIMSKE OLIMPIJSKE U SARAJEVU
Sjećanja na sarajevsku Olimpijadu polako blijede. Vrijeme čini svoje. Olimpijske planine „kao vojnici na mrtvoj straži“ stoje još uvijek tu. Nebo iznad Sarajeva, takođe. Sve drugo se manje-više promijenilo. Ponovo nam naturaju neka nova „Bespuća povijesne zbiljnosti“. Hronični problemi sa orijentacijom nas kao sjena prate (one smo Krležine „guske u magli“ i danas), a tu je i povremeno graktanje crnih gavranova koji se međusobno dozivaju i prozivaju... Na svu sreću, i danas, ima puno ljudi kao što je legendarni Jure Franko koji nam bude nadu da će opet sve biti lijepo kao nekada. Kao nekada u vrijeme sarajevske Olimpijade, što je bilo lijepo...Nakon svega ostaju sjećanja a prema Marselu Prustu, sjećanja su jedino što istinski posjedujemo.
Kao i svako jutro pijuckate prvu kavicu i listate dnevne novine, i onda: „Ma je li ovo moguće“, uskliknete poput Mladena Delića. Gledate ovu lijepu sliku Olimpijskih skakaonica na Igmanu, a ispod senzacionalna vijest:
Prije 56 miliona godina na ovo mjesto je pao Asteroid. Da, Asteroid. Skoro, iste veličine kao onaj u Meksičkom zaljevu, samo se mi time ne hvalimo kao Amerikanci. Kako to mi znamo? Asteroid koji je prije 66 miliona godina pogodio Zemlju u Meksičkom zaljevu također je misterija. Tako davno, prije 66 miliona godina. Kako to oni znaju? Mi to nismo ni protumačili kao pad Asteroida, nego „DAN GNJEVA GOSPODNJEG“. Palo „ozgo“ s Nebesa, i pravo po nama. Znate, ne bi mi bili ovakvi kakvi smo da nas nešto golemo nije lupilo po glavi.
Ova hipoteza nije „frljoka“. Malo pažljivije pogledajte sliku ili posjetite ovaj biser prirode i sami se uvjerite. Šta bolan? Ništa goreg od „blejanja frljoka“. Ma kakvi, ajte molim vas. Kakav sad Asteroid? Nas je lupalo svašta po glavi, ali to da nas je tresnuo Asteroid, gluho bilo.
Blago onima koji vjeruju a ne vide“, govorio je Isus. I veličanstvenaTroja bi bila naša da smo htjeli u to povjerovati. Meksikanac Robert Salinas Prajs (Price) nas je podrugljivo nazvao „Homerovom slijepom publikom“ zato što smo rezultate njegovih istraživanja osporili i oborili. Kome je smetala Troja? Bosanske Piramide su postale stvarnost jer nas je Semir Osmanagić uvjerio u njihovo postojanje. Dobro je da imamo svoje Piramide.
Ako je drevna Troja tu, onda ni grad Teba nije daleko. Robert Salinas Prajs je nakon dugogodišnjih istraživanja ustanovio da se Teba nalazila na području današnjeg Neuma. Neko nam je žestoko podvalio kada je Tebance zamijenio Neumljanima. Zar to nije „s onu stranu uma“. Nedavno su jednog (ne bi pominjao ime) proglasili „Trojanskim konjem“, te ga izbacili iz Čovićevog Centralnog komiteta, zato što uporno insistira na „reformi našeg mentaliteta“. Ponovo igra „gluvih telefona“. Dvojica se gluvih voze motorom i negdje između Troje i grada Tebe im pukne guma. Ovaj odpozada povišenim tonom „je li to pukla guma? Vozač ga ne čuje ali klima glavom i odgovara „pukla guma“. Kompanjon mu odpozada odgovara: „dobro je, ja mislio da je pukla guma“. U toj „igri gluvih telefona“ naši su političari svjetski prvaci. Do „Itake“ (za kojom poput Odiseja čeznemo) je još uvijek daleko, daleko kao u snovima. Možda na Itaku treba ponekad i zaboraviti (kao što reče A. Sidran) ali Troja i Teba su tu, na dohvat ruke. Zašto bi tako „slavna Povijest“ nekome smetala?
Nije li ovaj Svijet satkan na mitovima i legendama?
Tekst i fotografije: Marko Raguž
Sarajevo, 08. 02. 2023.
