Bivši diplomata BiH i politički analitičar Slobodan Šoja vjeruje da će ljudi u BiH jednog dana pronaći zajednički jezik. Jedino je problem s kim. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Ujedinjenje svih južnoslovenskih pokrajina u jednu državu bio je veliki istorijski poduhvat. Jugoslaviju su 1918. godine izgradili brojni Srbi, Hrvati i Slovenci, a protiv njenog rađanja bili su Hrvati, Slovenci i Srbi! Na početku 20. vijeka Jugoslaviju je željelo mnogo više ljudi nego onih koji je nisu željeli, a krajem istog vijeka izgleda da je smrt Jugoslavije imala više glasnih pristalica.

Tako smo u srcu bivše Jugoslavije dobili novu malu Jugoslaviju, pa time i sve njene prednosti i mane. Prednosti ne koristimo ili ih prikrivamo, a o manama se ne prestaje govoriti. A i oni koji nam drže slovo o prednostima imaju i previše mana. 

Savremena Bosna i Hercegovina stvorena je protiv volje manjine vlastitog stanovništva, a danas njen raspad ne bi ožalostio dosta ljudi koji i dalje predstavljaju manjinu. Nije prijatno živjeti u sjenci Damoklovog mača i nije lako graditi sreću u takvim uslovima. Ali može se i mora, ko zna i umije. 

Dva najkrupnija događaja u istoriji Kraljevine Jugoslavije su Šestojanuarska diktatura Kralja Aleksandra i Sporazum Cvetković-Maček, potpisan na današnji dan, 26. avgusta 1939. godine.

O Sporazumu je mnogo pisano i može se opširno govoriti, ali ja bih se danas zadržao na dvije stvari iz kojih treba izvući pouku. Istorija uostalom za to i služi. Prva pouka vezana je za duh Sporazuma. On je bio sebičan i bezobziran prema ljudima u našoj zemlji. Državni premijer i hrvatski lider te 1939. godine tražili su zajedničke interesne tačke, kako bi obojica lakše potpisali sporazum. Ta je tačka spajanja pronađena u Bosni i Hercegovini. Dogovor je bio da će se i jedni i drugi ponašati kao da „muslimani ne postoje“. Drugim riječima, ne postoji ni Bosna i Hercegovina.

Isti je duh vjerovatno vladao krajem marta 1991. godine u Karađorđevu kad su se sastali Tuđman i Milošević. Isti duh će vladati i u budućnosti i s tim valja živjeti, ko zna i umije. Treba to imati na umu ali ne gledati u svakom Srbinu i Hrvatu iz Bosne i Hercegovine Tuđmana i Miloševića. 

Druga pouka odnosi se generalno na sporazume i dogovore. Bez njih nema života. Od 1918. godine Srbi su odbijali sporazum koji bi zadovoljio težnje Hrvata. Dvadeset godina živjelo se u nerazumijevanju, svađama, uvredama, odioznosti, podozrivosti, a onda preko noći, uz dobru volju i razumijevanje drugog i drugačijeg, Hrvati ponovo dobiju Banovinu, veću nego prije.

Preko noći centralizirana država postala je federalna. I samo u toj federalnoj jedinici pominjalo se neko narodno ime. Hrvatsko. Srpsko i slovenačko se nije pominjalo jer su ostale jedinice nastavile nositi imena po rijekama. Tako se i kod nas u Bosni i Hercegovini mnogo toga može promijeniti, pod uslovom da ljudi ne ostanu ušančeni u svojoj isključivosti i nametanjima rješenja.

U mješovitom društvu treba živjeti s različitostima, pri čemu je i različito mišljenje sastavni dio naših raznolikosti kojima se toliko hvalimo.Od 1995. godina do danas ne postoje kod nas uslovi za dogovaranje jer oni koji bi se trebali dogovarati nimalo ne ispunjavaju ni ljudske ni moralne ni državničke kriterijume. Ali jednog dana kad se na sve tri strane pojave osobe od povjerenja sve će ići lako. Samo da dođu, mada ne znam kako!