Stanice su jednako propale, fontana i dalje ne radi, turista je mnogo ali dolaze da pojedu i popiju, dolaze kao u zološki vrt, ne da upoznaju bogatstvo ljudi kojeg ruku na srce ni nema, nego da se zabave i zapjevaju, a bez toga se može. Bez svega se može.Luđaci prijete, budale plješću, ‘na istoku stare priče, na zapadu ništa novo’. Daj nam Bože bolje nego smo zaslužili.

Piše: Tarik Đikić

Prije par sedmica je pusti, slabo osvijetljeni desni tunel na Ciglanama, za nas zatvorio dvadeset i pet godina dug krug. Polako, jedno kraj drugog, skoro bez riječi, prošli smo nedavno otvorenom desnom cijevi koju zasad koriste samo pješaci. Išli smo u tržni centar sa druge strane.Čini se pomalo apokaliptično hodati tim tunelom jer tek se par ljudi istovremeno nađe u toj ogromnoj betonskoj rupi pripremljenoj početkom osamdesetih za svijetlu budućnost, a opet zarobljenoj u mračnoj prošlosti.

Možda se, ako nas budale ne odvuku u novu propast, konačno povežu sve te davno planirane ceste i ispune već zaboravljeni snovi o boljem povezivanju južnom longitudinalom.Dobrih vijesti već dugo nema, posla je također sve manje, a beznađa sve više, manji dio svijeta se kupa u krvi, ostatak u gluposti, nije to prvi put, ali godine pomalo pritišću pa je mentalne snage i hrabrosti sve manje. Posebno teško podnosim ljude. Neki su mi tepali pola života, izvještačeno izgovarajući pozdrave, lažući i sebe i mene.

Prije dvadeset i pet godina susjednim smo, lijevim tunelom koji je i danas glavni, s ruksakom na leđima i djetetom u rukama, ponekad svakog vikenda išli put centralne gradske autobuske stanice. Ona je tamo, odmah sa druge strane Koševskog brda kojeg su Sarajlije, probivši tunel, konačno prevarile i tako značajno skratile put na drugu stranu.Bilo je to za nas vrijeme nade. Razorene su stanice u našim mislima dobijale fantastične obrise za budućnost, uništenim trgom ispred željezničke stanice prolazile su hiljade budućih putnika koji dolaze u naš grad.

Fontana sa žabama, iako bez vode, nudila je okrjepljenje za sve one koji su tek stigli, mi smo ih vidjeli kako piju vodu, priđu s koferima i napiju se. Iz sredine fontane, mlaznica je visoko u zrak slala mlazove vode obojene šarenom svjetlošću.Nas dvoje nismo imali mnogo toga, imali smo jedno drugo i malog sina u nosiljci. Ipak su oboje preživjeli unatoč prognozama i meni se činilo da je pred nama lijepa budućnost. Mislio sam da je naš rat, poslednji balkanski prljavi rat, mislio sam da smo se dovoljno opekli, da smo se sfurili do kraja i da nikom više neće pasti na pamet da na to i pomisli.

Mladi ljudi često misle gluposti. Na stanici je kupovina karte uvijek bila ista, Raštelica, podno Ivana, dvije povratne karte za odrasle i jedna za dijete. Tu za dijete nam nikada nisu naplatili. Na jednoj od poslednjih stanica nas je čekao moj otac, on i mama opravljali su i dovršavali vikendicu koja je tokom rata poprilično propala i koju su izbjegli ljudi debelo devastirali. Mi bi proveli dan gore, radili, smijali se sa svima, a onda išli nazad.

Na povratku bi nas otac spustio na početnu stanicu i mi bi otišli za Sarajevo, busom na autobusku stanicu, sa stanice pješke kraj željezničke, pa kroz tunel na Ciglane. Prošlo je otad dvadeset i pet godina, sin živi u Gracu, mama je umrla, otac se, otkad je majka umrla, bavi drugim stvarima, živi neki novi, drugačiji život. Vikendicu smo u jednom trenutku prodali, morali smo, trebali smo novce za operaciju jedne od naših djevojčica u Njemačkoj. Operacija je uspjela, a majka nas je nastavila okupljati gdje god je i kad god je mogla.Za mene je, mada je to bilo poslednje što sam mislio da će se desiti, majčina smrt značila beskonačno snažan potres.

Čitao sam o tome u knjigama i uvijek mi se činilo pomalo pretjeranim da neko toliko teško podnese sasvim očekivanu i prirodnu smrt roditelja. Ali, brinula se o meni dok sam bio dijete, pamtim je još kako duboko u noći sjedi kraj mene, brinula je za mene ali ipak smo se udaljili, opet jer je htjela pomiriti sve i svakog, a na kraju ponovo povezali na nekoj sasvim drugačijoj razini. Ona je nakon svega bila i ostala moj uzor, hrabra, uporna, smirena, posvećena porodici, uvijek za borbu, uvijek za akciju. Bila je spremna da trpi za viši cilj, možda i neoprezna u tome, ali bez sumnje toliko poduzetna da je stalno pokušavala da nas sve skupa pogura naprijed.

Mene je mimo moje volje pod stare dane ponovo upisala na fakultet i iz poštovanja prema njoj sam ga i završio. Nije bila od akcije jedino kad su u pitanju bile kafana i sport. U svemu drugom bila je lokomotiva i za mene daleko najsnažniji dio naše porodice. Naučila me je radu, čak natjerala na poniženje da bih shvatio. Ona danas više nije tu ali ovih sam dana shvatio da mi je i drago što je to tako. Barem ne mora gledati ovu gadost od svijeta, ljude koje je spasila od propasti, a koji su danas razuzdani bogatuni, fukaru koja se na krilima mržnje vratila u svoje prirodno stanje gmizavca, s lanca puštenu gospodu.

Sena, moja nona, njena majka bi reci, ‘fukara najsretnija kad ništa nema’. Tako je to.Na drugom kraju tunela nas dvoje, pedesete već dobro gaze, život ni nalik na ono čemu smo se nadali, jedino smo svoj krug uredili kako treba, volimo se, sretni smo, ali odmah iza vrata ljudi su samo ljudi. Nisam poslušao Suzanu, da jesam, mislim da bi bilo bolje. Mama je navijala za nju ali ja sam bio tvrdoglav i glup. Nisam odustao i otišao kad je trebalo.

Sad mi svako dijeli lekcije. Stanice su jednako propale, fontana i dalje ne radi, turista je mnogo ali dolaze da pojedu i popiju, dolaze kao u zološki vrt, ne da upoznaju bogatstvo ljudi kojeg ruku na srce ni nema, nego da se zabave i zapjevaju, a bez toga se može. Bez svega se može.Luđaci prijete, budale plješću, ‘na istoku stare priče, na zapadu ništa novo’. Daj nam Bože bolje nego smo zaslužili.