Sarajlija sa izvrsnim osjećajem za procese u društvu, čovjek koji svoje misli jako lijepo upakuje u čitljive rečenice Tarik Đikić napisao je zanimljivo poređenje bosanskohercegovačkog i jevrejskog društva.. Analizu koju vrijedi pročitati prenosimo u cijelosti.

“Ako ne postanemo bolji, postat ćemo gori”, jevrejska je poslovica koja od čovjeka traži da stalno radi na sebi i da uporno unaprijeđuje prvo sebe, a potom i društvo.

Znam da većina ljudi cijeli taj narod poistovjećuje sa odnosom Izraela prema Palestini, jasno, taj je odnos užasan, ali uvjeravam vas da on ne bi mogao biti ni blizu takav kada bi gotovo dvije milijarde muslimana svijeta bar djelomično usvojilo vlastiti, islamski pogled na svijet koji se u ovom smislu zapravo uopšte ne razlikuje od jevrejskog. Razlika je samo u tome što muslimani imaju znanje koje ne primjenjuju, a Jevreji ne samo da primjenjuju svoje, već i svako drugo znanje koje im može biti korisno.

Postoji još jedna jevrejska poslovica koja kaže “Kada se jedna svijeća upali, mnoge druge se upale na nju” i znači da jedni treba da za sobom vuku druge, dakle suprotno od “crkavanja komšijine krave”.

U tome leži snaga ovog naroda koji broji jedva petnaest miliona ljudi. Neznatan broj, jedva jedan Istanbul, dakle u Istanbul, u jedan grad, stanu svi Jevreji svijeta. Jugoslovena je bilo jedan i po puta toliko.Možete moć Jevreja smatrati nekom masonskom zavjerom i držati se poprilično glupih satanističkih i drugih teorija, a možete i logički zaključiti da kad petnaest miliona ljudi kontinuirano, generacijama radi na svom unapređenju, onda dođe u poziciju da ozeleni pustinju, ovlada svim tehnologijama, medicinom, medijima, zakonima, svim novčanim tokovima i uslovno rečeno, zavlada sa osam milijardi ljudi.

U ovoj priči Jevreji uopšte nisu bitni, bitni smo mi koji uporno ne vidimo potrebu da sebe unaprijedimo i da se međusobno pomažemo. Mi odbacujemo svako znanje i držimo se navodnih tradicija, mi njegujemo nepismenost i primitivizam, uporno ponosno izgovaramo “njiha” i “ravnjaj se”, mi se opijamo besmislenom primitivnom muzikom i priglupim infantilnim humorom kojim ponižavamo sami sebe, ignorišući pri tom silnu potrebu da osnažimo i sebe i druge koji su dio naše zajednice.

Smijemo se prizemnim serijama, dane provodimo u kladionicama, biramo kokoške da nam vode važne institucije, budale da nam vode državu, a onda se čudimo što naš život ne vrijedi ni koliko život mrava. Jevreja je danas manje nego prije Holokausta, ali čak ni šest miliona stravično ubijenih nije moglo uništiti volju tog naroda da bude bolji. Ne morate voljeti nekoga da biste od njega naučili vrijedne lekcije, ali ako želite uspjeh, morate biti jednako spremni da se žrtvujete i radite da bi postigli cilj.

Umjesto glupih serija i te nazovi muzike koja razara vaše moždane sinapse jer po definiciji uopšte nije muzika već se klasifikuje kao buka, umjesto plitke zabave “koju narod voli”, uz psovke na fudbalskim terenima, trebali bismo svojoj djeci ostaviti čvrstu i u kamen uklesanu svijest o potrebi da pobijede i unaprijede sebe, da budu najbolja verzija sebe, da nauče svirati neki instrument, da se obrazuju, da pomažu i zahtijevaju pomoć, da budu tu jedni za druge i da ne smatraju da su uspjeli sve dok sa sobom u uspjeh ne povuku barem još petero sunarodnika. Tek kada to postignemo, moći ćemo se šaliti, ali nam tada idiotski likovi poput Izeta Fazlinovića više neće biti smiješni, a glupače poput Cece i Seke neće biti zanimljive.

Tad ćemo glupost zvati glupošću i nećemo tražiti načina da opravdamo stvari koje se ne mogu opravdati.Do tada, mantrajte razne teorije u nadi da će se svijet i naša pozicija popraviti sami od sebe i sve svoje greške smatrajte nekom velikom svjetskom zavjerom protiv sebe i vašeg dobrohotnog, savršenog, nebeskog naroda. Uostalom, neko mora biti i na dnu, nad nekim se svijet mora i iživljavati.