Društveno akrivan i sjajan u oslikavanju naše svakodnevnice Tarik Đikić je objavio tekst nad kojim svako treba staviti prst na čelo. Zašto se mrzimo na Balkanu a u svijetu drugačije funkcionišemo.. Tekst prenosimo u cijelosti.
PIŠE TARIK ĐIKIĆ
Naš je sin od svoje devetnaeste godine u osnovi van roditeljske kuće. Putovao je i živio s kraja na kraj Evrope, proputovao njen veći dio, istok, zapad, sjever i jug, živio u Moskvi, Pasaau, Štutgartu, Lleidi kod Barcelone, Toulonu, Lisabonu, a uskoro evo seli u Grac. Studirao je sa različitim ljudima i različite stvari, od klima do podvodnih dronova, u Rusiji su mu najbliži bili kosooki, u Francuskoj smeđi, u Portugalu latinosi.
Prijatelji iz Njemačke, Brazila, Holandije, bijeli, svakakvih svjetonazora i na kraju, naravno, vječna odanost balkanskim narodima, blizini koju tako snažno katalizira tuđina. Cijelo to vrijeme smo razgovarali, o zemljama, o običajima, o narodima, o tome šta je negdje normalno, a šta ne, o tome kakvi su ljudi, kakva su naša iskustva u poređenju s njegovim, o zajedničkim putovanjima od bliske hrvatske obale pa sve do daleke Amerike i Texasa.
Svaki njegov let koji smo nervozno pratili na ekranu povlačio je jednu nit u zaključku da je potpuno pogrešno razgovarati o tome koji je narod bolji. Svi su narodi sranje i svi su narodi sjajni. Porediti ljude sjevera i ljude juga, raspravljati ko je od njih bolji, isto je kao porediti jabuku i bananu i onda diskutovati šta je bolje, jebem li te luda čovječe, ako ti se i kad ti se jede jabuka, pojedi jabuku, kad ti se jede banana, pojedi bananu.
Ali pleme u nama teži da naše stado predstavi boljim, da za svaku nesreću okrivi nekog drugog, neku zavjeru, prevaru, nikad sebe samog i to ovu civilizaciju stoji nevjerojatno skupo. Kad danas na History kanalu gledam istoriju nacističke Njemačke, privatne vojske, Gebelsove taktike, pitam se kako je moguće da se to upravo ponovo događa, ponovo je narod slijedio vođu, iste riječi, iste priče o zavjerama, o zlim narodima, isti izbor taktika, čak iste riječi, doslovno iste riječi, kao da neko čita s papira, sve, sve je isto i onda kada se završi i ova tura, nažalost ponovo će započeti neka nova, ista takva, samo na drugom mjestu, sa drugim vođom i drugim narodom, ali uvijek po istom obrascu.
Umjesto da poštujemo te razlike, da ih izučimo i shvatimo, da ih uvažimo, i što je najvažnije, umjesto da od svakoga uzmemo najbolje, mi uporno čekičem nastojimo oblikovati kocku da prođe kroz okruglu rupu.Nazivamo jedni druge pogrdnim imenima, mislimo da sve znamo, ne želimo vidjeti ono očito, živimo u gostima ali psujemo domaćina, parazitiramo kod njega na onom u čemu je dobar, ali nismo spremni da svom stadu prenesemo vrijednosti mjesta na koje smo se otisnuli, već maštamo licemjerno da promijenimo zemlju domaćina, dok nas domaćin, jednako licemjerno želi asimilirati.
Ali kada bi promijenili domaćina, prilagodili ga sebi, to mjesto više ne bi bilo takvo, kao što ni promijenjen gost ne bi donosio ono zbog čega ga je domaćin primio.Uzimam si za pravo da sam u ovo godina beskrajnih briga, dok u 4 ujutro iščekujem poruku “kući sam”, s neke tamo daleke lokacije kraj koje piše 2365 km, dokučio, čekajući da krenem spavati, dio tog ljudskog licemjerstva i stoga mi se uistinu gade obje strane medalje, i licemjeri koji nisu zahvalni onome ko je nahranio njihova lažljiva usta iz kojih po mrežama sipaju uvrede na račun hljeba koji jedu, a i ona navodno napredna strana medalje koja u svojoj potrebi da iskoristi sjaj i boju ljudi koje je ugostila, zaboravlja da su ti takvi ljudi malo drugačiji od sivih ljudi koji kod njih prirodno rastu.
Umjesto da naokolo jedemo govna kako su recimo Nijemci i Skandinavci hladni, ponesimo dio te njihove hladnoće kući da se ne koljemo ovoliko, da ne krademo ovoliko i ne tučemo se ovoliko, a njima ponudimo da im se te smrznute guzice ugriju malo ljubavlju prema ljudima, jer tako bi moglo biti bolje i nama i njima.Al’ evo znam, dok čekam da se odglavi austrijska Asfinag naplata vinjeta, previše je tražiti da ljudi prevaziđu sebe, jer ipak smo mi (pa sad tu upišite ime svog naroda) nebeski, savršeni, genijalni, najpametniji, najbolji, naj, naj, naj… To što svi skupa u ovolikom univerzumu nismo ni kurac od ovce, to nema veze.
