Digitalna transformacija Balkana samo je promijenila nijanse, a princip je vazda isti. Umjesto nekadašnjih stadionskih spektakularnih konvencija, sada glasno sudjelujemo u procesu iz tišine vlastitog doma.

Piše: Boris Čerkuć

Moram priznati da su stranke postale puno ekonomičnije nego prije. Sjećam se, tamo još od devedesetih, predizborne kampanje uključivale su prava događanja naroda, pravili se spaktakli po stadionima i dvoranama, autobusima se dovlačilo simpatizere, okretali se volovi i igralo kolo, nastupali popularni estradni umjetnici (kojima je doba predizborne kampanje bilo „lezi hlebe da te jedem“), čitavom projektu pristupalo se sa ozbiljnom lovom i još ozbiljnijim scenarijima.

Pa se onda okite stadioni, dvorane i ulice, pa se narodu, uz sendviče i sok, a znalo je biti i pive i roštilja, podijele i zastave, pa onda oni siti i nimalo žedni, zadovoljno mašu i plješću na svaki izlazak govornika. A govornici, u pauzi između himne ili himni, nastupa folklornog društva i popularnog pjevača, pozivaju na zbijanje redova, na zajedništvo, da nas ne deru ovi drugi i međunarodna zajednica, da ne damo ni pedlja, da smo mi pravdoljubivi, a ostali đubrad i slično. Ura! Živio! Uaaa! Orilo se tribinama, pokazivalo se neprijatelju koliko nas je i koliko smo jaki i odlučni i kako s nama nema zajebancije. I tako iz mjesta u mjesto, iz naselja u naselje, iz sela u selo, turneja od par mjeseci, karavana i cirkus ne bi prestajali.

Nije bilo stajanja, bila su to, kao i uvijek, vremena povijesne važnosti i ništa se nije prepuštalo slučaju. Frcale su okolo kemijske olovke, upaljači, rokovnici, šalice i torbice s logom stranaka, na zidove se nosili ovjesiti kalendari, na auta se lijepile naljepnice s logom, da se zna tko smo i kome smo. Zapravo, predizborni skupovi bili su prilika mnogima da prvi i zadnji put za dugo vremena osjete dodir spektakla, vide svjetla reflektora, binu od dvadeset metara sa ogromnim zvučnicima – i budu dio mnogoljudske seanse, mali dio scenarija iz kojeg će se izroditi unisoni glasovi kada bude trebalo zaokružiti na izborima.

Ah, svi ti ovdašnji plebisciti. Sva ta naša prebrojavanja. Pustit će suzu estradnjaci, folklorna društva ili voditelji, sjetivši se lake love. S čežnjom će se prisjetiti kojeg skeča ljudi zaduženi za organizaciju ispred stranke. Možda i koje romanse, jer bilo je tu svega. Ah, ta divna vremena, putovanja, druženja, obilaska domovine da bi je više volio. Vijore zastave, čuju se pjesme, vjetar mrsi kosu u sumrak dok pali se svjetlo refklektora... A onda je najednom došlo neko drugo vrijeme. Spektakli su postali preveliki i preglomazni, netko je podvukao crtu i rekao kako se ne isplati. Broj predizbornih skupova estradnog tipa i broj glasova na izborima počeli su upadati u ozbiljnu koliziju. A i Viber došao na svačiji dlan.

Čak i u ovom dubokom ofsajdu kugle zemaljske dah modernog doba obišao je svaku kuću. Donedavno neiazinteresirano za ikakvu tehnologiju, računalno nepismeno i općenito upitno pismeno stanovništvo, započelo je svoju digitalnu revoluciju na dlanu. Pametni telefoni odjednom su zasjali na svačijem dlanu. Čak i oni za koji su isključivali televizor iz struje čim vide najavu da će sutra biti grmljavine i prekrivali ga za svaki slučaj dekom, danas šajbaju memove, videa i mudre izreke. Viberom se šire istine, obaraju znanstvena mišljenja, raskrinkavaju metode farmaceutskih kompanija i prozire svaka zlatousta podvala onih drugih. Narod se uvezao u grupe, imaju ih i po desetak na telefonu.

Rođaci u jednoj, ekipa s posla u drugoj, ratna momčad u trećoj, ekipa s fantasyja u četvrtoj, kone i kume u petoj. I šajbaju. Vazdan. Šalju, dijele, šire.... I kome više praviti spektakle? Kome dovlačiti folklor? Kome skupo plaćati par estradnih umjetnika? Zašto plaćati razglas, binu, autobuse, iće i piće, kad je jeftinije napraviti par memova, izrežirati par videa, poslati par linkova? Širi dalje, nek' se čuje i vidi prava istina! Za svaki slučaj stići će i uputa o glasanju, koji broj, koju listu i koji su naši. A umjesto nekadašnjih megaspektakularnih turneja, danas je dosta da jedan od političara nešto kaže, ili da krene na neku skromnu turneju po ograncima, pa lupne štogod, a druge stranke, drugi igrači, samo se uključe reagiranjima, odgovorima, replikama. Mediji prenesu sve što treba, vjerna pera i montažeri stvarnosti odrade posao, a ostalo odradi Viber i slične aplikacije umrežavanja naroda.

Što se tiče glavnih aktera priče, oni mogu sjediti u istoj sobi i ludo se zabavljati, sve što treba im je par mobitela i čvrsta veza. Svi smo online, svi smo ciljana grupa, dok nam sama ruka leti da vidimo što ima novoga na portalima, dok nam prst automatski leti da otvorimo najnoviji video s pravom istinom, dok šeramo uvjereni da je to to, mi smo unutra. Nema više "spontanih" aplauza s tribina, ali ne može se poreći da danas svak' za sebe, sa svog telefona, misleći da dobro misli, radi isto što se radilo nekada. Spontano. Plješće bez razmišljanja, klima glavom bez da malo mućne, pristaje na parole bez pogovora. I širi našu stvar, sudjelujući u stalnom prebrojavanju. Što me dovodi do zaključka kako je u krivu bio onaj koji je tvrdio da je narod tek opijen spektaklom. Narod je, očito, neodvojivi dio spektakla. Čak i kad spektakl više ne uključuje cirkusijade, cirkus je zagarantiran. I, očito, potpuno je svejedno je li pred ljudima ekran od dvadeset metara dijagonale ili onaj od nekoliko inča. Princip je vazda isti, ostalo su tek nijanse. 

Izvor Bljesak. info    'Ajmo naši! / Bljesak.info | BH Internet magazin