Na današnji dan umro je najžešći momak u bivšoj Jugoslaviji. Otišao je evrtopski i svjetski prvak u boksu, čovjek kojeg slava nije promijenila i koji nikada nije bio nacionalista. Svijet je te 2008. ostao bez velikog bosera Mate Parlova. Sarajevo je posebno volio. Uvijek je spominjao kako je tamo dobro jeo, dobro se ispjevao i proveo. Mate je volio pjevati, što je manje poznato o njemu. Znao je napamet pet hiljada sevdalinki. 

Osam puta bio je prvak Jugoslavije, pet puta prvak Balkana, dva puta svjetski i jednom evropski prvak, a osvojio je i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine.

Iz javnog života se povukao na početku rata. Tadašnja hrvatska vlast ga je htjela uz sebe, a njemu nacionalizam nije bio nimalo blizak, a još manje drag.

- Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa nego kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život, govorio je Parlov.

Ante Josipović još jedna boserska legenda tvrdi da je Parlov ostao dosljedan sebi, do zadnjeg daha.

Tito ga je primio kao nacionalnog heroja, a dolazio ga je gledati veliki Frank Sinatra. Nikad se nije boksao s Muhammadom Alijem, ali je rekao: "Sigurno bih bio bolji tri - četiri runde. Cijeli meč - nikako"

- Stariji prijatelj nagovorio me da počnem boksati, pa sam s 15 godina došao u boksačku dvoranu. Dočekao me trener Aldo Burušić. U to sam vrijeme bio mangupćić, pravi huligan, tukao sam se do besvijesti, družio s uličarima... Čak sam neko vrijeme radio kao "gorila" u plesnjacima, kao snagator. Održavao sam red i mir u dvorani za ples... - pričao je Mate.

Boksački svijet za njega je prvi put čuo 1967. godine kad je kao 17-godišnji klinac osvojio zlato na turniru Olimpijskih igara u Budimpešti. Gore na tribinama dvorane sjedio je mađarski kralj ringa Laszlo Papp i rekao:

- Ovaj mali će biti šampion! Sjajan tehničar s munjevitim i razornim udarcima. 

Mate je postao ikona države, niti jedan sportaš nije se pratio s takvom ljubavlju kao Mate Parlov. Njegovi treninzi izgledali su kao samokažnjavanje, znao je da prvo mora pobijediti sebe, a tek onda druge. Bio je rođeni borac.

- Odlučio sam da moram biti najbolji i da nema odstupanja ni pred kim. Moja krilatica je bila "Ili sve ili ništa" Nekad se i hrabrošću moglo pobijediti. To je bio slučaj kad sam boksao protiv Kubanca Carilla. Dvaput me rušio na pod, a ja ga napao pred njegovom publikom u Havani i to pred njihovim liderom Fidelom Castrom. Svi su navijali za Carilla, tad je trebalo biti hrabar - pričao je Mate.

 Za života je tvrdio da mu je poraz od Njemca Hansa Brauske otvorio oči. Do tada je mislio da je najjači. Imao je pobjedu u džepu, ali ga je ponijela poblika, krenuo je punom snagom da završi započeto. Umjesto toga, šok. Bio je nokautiran.

Već sljedeće godine, 1971. Mate je u Madridu postao amaterski prvak Europe. Bio je to ogroman uspjeh da ga je Pula nagradila besplatnim zemljištem u Fažani. U domovini su svi bili zaluđeni Matom, mali dječak iz Pule na krovu Europe.

Rušio je sve redom kao od šale. Država je bila ponosna jer se stanovnike percipiralo kao hrabre i neustrašive, baš kakav je bio Mate. Bio je to povijesni uspjeh je nikada prije niti jedan Hrvat nije bio najbolji u Europi. 

1973. u Beogradu je odbranio titulu najboljeg Evropljanina u poluteškoj kategoriji.

Na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine Parlov je osvojio zlato u nezaboravnom finalu protiv Kubanca Karilja. U ovom spektakularnom meču oba rivala su završavala na podu. Meč je prekinut u drugoj rundi kada se Kubanac četvrti put našao u nokdaunu.

Beograd mu je poslije rata poklonio ulicu, zaslužio je.

- Beograd je grad koji ću uvek voleti. Tu sam proveo svoju mladost, govorio je Mate.

Starost je provodio u kafani koju je otvorio na zemljištu poklonjenom od grada Pule.

U toj kafanici, koju je nazvao „Mate“ u Fažani kraj Pule, skromnoj, malenoj, bio je i vlasnik i konobar. Turisti koji bi slučajno čuli da tu živi osvajač europskog, svjetskog i olimpijskog zlata i poželjeli da ga vide, popričaju sa njim, nisu mogli da vjeruju da Parlov pere čaše ili opušteno karta sa prijateljima.  U kafani „otme“ mikrofon i pjeva do šest ujutro raji i sebi. Nije volio ići „na spavanje“ prije šest ujutro. Volio je također, jedno vrijeme mnogo piti i pušiti po pola šteke cigara.

- Jednom sam ga pitao: šta to radiš sebi?“. A on mi je odgovorio, Ante, sav život sam proveo po treninzima i asketski. Uzdržavao se od svega, valjda sad mogu sebi malo oduška dati, napisao je svojevremeno Ante Jasipović..

Malo je poznato da je otac boksera, Mate Parlov stariji, osuđen na zatvorsku kaznu u Puli nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata kao i da je poslije odsluženja kazne porodicu preselio u taj grad. Pošto je porodica Parlov bila trgovačka, prepostavljalo se da su je komunističke vlasti progonile kao kapitalističku i nacionalističku. Njegov poznanik i lokalni partijski funkcioner Nikica Rako je odobravao novac za projekte koje je realizovao Parlov stariji. Kako se navodi u presudi, Rako je Parlovu dao novac koji je otac boksera zadržao za sebe. Pošto mu je zaprijetio prijavom vlastima, Parlov je odlučio da ga ubije. Na suđenju se pojavio i element koji je sve dodatno začinio. Tužilac je tvrdio da je Nikica Rako bio u ljubavnoj vezi sa suprugom Mate Parlova.

Iz teškog djetinjstva iznikao je veliki boprac i čovjek.

Posljednju bitku izgubio je 29. srpnja 2008. U pulskoj bolnici zauvijek su se zatvorile Matine oči. Njegova životna priča je možda veća i od one o Rokiju Balboi.