Još jedan odličan post, napisao je Tarik Đikić zbog kojeg svi trebamo staviti prst na čelo i razmisliti. Pogubili smo se kao ljudi, gubimo se kao društvo. njegov stav prenosimo u cijelosti.

Slova slijepom čovječanstvu više ne znače ništa. Pišemo, kao vrsta, sjajne stvari, govorimo prave riječi, ali čovjek sve to prevodi, transkribuje, pretvara u ono što želi čuti.

Džaba je Remark opisao do u detalj sav besmisao rata, kad se od papira do srca to pretvara u junaštvo, a ne u zgvrčene prste sina koji se ne vraća kući, džaba je prenositi te strašne poslednje riječi u dubokom mraku, taj plač i tješenje, “ne boj se mama, neće nam ništa”, kad između pucnja i zrna koje pogađa ženinu glavu vi čujete “i oni su nas”

.Džaba je u blatu Ukrajine vidjeti ljude koje ubijaju dronovi onako kako će nas, nekada u budućnosti sve odreda progoniti kao odbjegle zvjeri, džaba kad vi ne vidite drugo do Ruse i Ukrajince, vama to nisu ljudi, vama su oni, takvi blatnjavi i mrtvi, neki bezvrjedni, a vama tako mili, Putini, Dugini, Bajdeni i Zelenski. Čovjek vidi sve, oči mu prenose svaku sliku, osim istine, jer za istinu treba imati petlju, a to danas ima tek poneko.

Više se ne divimo kredi na kamenu, ne vidimo je, oslijepili smo za dobro, za crtež djeteta pred zgradom, za njihove potpise, za školicu, gunđamo što prljaju svijet svojom čistoćom. Ne miriše nam proljeće, more, šuma, ne živimo danas, sad smo, izbetoniranih srca, daleko od osmijeha i široko raširenih nosnica slobode. A postoji način da bude bolje, ali ni to nam se ne sviđa jer, kako rekoh, slova slijepom čovječanstvu više ne znače ništa, pa ljudi mir i blagoslov prevode u pohlepu i smrt.

A tako nam je blizu sloboda, tako je blizu ono što sanjamo, samo što nas je previše stid onih od kojih nam ne zavisi ništa, ali nam je stalo da nas vide u celofanu i s plastičnom frizurom Barbike i Kena. Način je tu, ali treba znati čitati jer malo je ko preostao da a pročita kao a i ž kao ž.