Povodom godišnjice zločina za koji niko nije odgovarao u kojem je ubijeno osmero djece kod Viteza oglasio se bivši pripadnik Armije BiH. U svom postu koji je podijelio sa prijateljima pokazao je ljudsko lice i odnos koji bi da se svi isto odnosimo prema svojim zločincima sigurno donio bolje razumijevanje i život u BiH. Objavu prenosimo u cijelosti.

Desetog juna 1993. godine, pripadnici moje armije, ljudi koje bez razmišljanja nazivamo saborcima, vojnicima, neko čak i herojima, s položaja sa kojeg se jasno vidjela klupa na dječijem igralištu u naselju Podgradina u Vitezu, minobacačkom su granatom od 120 mm gađali i ubili osmero djece, a ranili teško još njih šestero.
Bilo je primirje, potpisano primirje.

Minobacačke granate koriste se za ubijanje ljudi, one nisu namijenjene razbijanju nekog bunkera ili uništavanju tenkova, njihova je svrha isključivo uništavanje života. 

Tog strašnog i sramotnog dana ubijeni su Sanja Garić, njen brat Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović, Augustina Grebenar i njen brat Velimir Grebenar, svi uzrasta od jedanaest do sedamnaest godina.

Niko nije odgovarao premda se s položaja čulo slavlje zbog pogotka. Da mogu, svojim bih rukama i dan danas ubio slavljenike, bez imalo razmišljanja i kajanja, jer to su isti oni neljudi koji su tako često mljeli djecu na našim pragovima.

Ne opravdavajte ih ni mišlju, nema tu nikakvog “ali”, Bog ih nije i neće opravdati, čak i da su sami izgorjeli leševi iz Ahmića ustali i u minobacač ubacili granatu. Pravedno je samo ono što je pravedno. Znajte da vas bilo kakva, čak i prećutna saglasnost sa takvim djelima čini odvratnom šejtanskom vojskom.

U ovoj zemlji svaki drugi dan, morao bi biti dan žalosti. Oprostite zbog objave, znam da ovih dana pišem o ljepšim stvarima, ali neki se užasi, za dobro svih nas, ne smiju zaboravljati, a naročito ih ne smijemo zaboraviti mi čije su oznake nosili ti govnari.