U vrijeme kada četnici divljaju po društvenim mrežama i prijete klanjem bošnjačke djece, kada muderisi valjaju gluposti o vađenju zuba i imami u džamiji pričaju o Svetom savi važne su ljudske priče. Ovo je priča o Dušanu Raduloviću (Srbinu), na čijem je tavanu (Hrvat pronašao spas od sigurne smrti, zajedno sa tada petnaestogodišnjom sestrom i roditeljima. Osim njih, na tavanu kuće Dušana Radulovića tri dana krilo se još nekoliko hrvatskih porodica.

Piše: Marko Rogićević (Banja Luka)

Krvavi pir nad Hrvatima iz Rašljana i Briševa kod Ljubije počeo je 23. jula 1992. godine. Ubijeno je tih dana na desetine civila. Jedina oaza spasa za Hrvate iz sela bili su mali tavan i velika srca Terezije i Dušana Radulovića. Dragan Iveljić držao je u sebi tešku tajnu, ratnu trauma iz djetinjstva 22 pune godine, a sad želi da, kako reče, skine ljagu sa obraza pokojnog komšije, koji je u ratu spašavao živote nevinih a potom bio neopravdano optužen da je ubica.

Dragan Iveljić je sa sestrom i roditeljima, samo pukom srećom i zbog čovječnosti komšija, preživio tri dana pakla koji se bio spustio na njegovo selo. Zatekli smo ga u malom šumskom gaju na tromeđi sela Raljaš, Zecovi i Briševo. U šortsu i majici, naslonjen na lopatu, dobacio mi je da je on Dragan za kojeg pitam. Oko njega su se vrzmala četiri njegova drugara, zauzeta spremanjem izletišta. Bio je i jedan mladić od dvadesetak godina koji nije mogao da sakrije radoznalost ko sam i šta radim u njegovom selu. Dobro, i usta su mu ostala malo otvorena kada sam pred svima pitao Dragana da mi ispriča šta zna o događajima u selu sa kraja juna 1992. godine. Dragan je spustio lopatu sa kojom je do mog dolaska uređivao mjesto za vatru i pokazao prstom u pravcu jedne kuće pored puta. Rekao mi je: “Otiđi kod Duliničine kuće, doći ću za 10 minuta.”

“Kada dođem u Raljaš, prvo dođem kod Dulinice, zagrlim je, poljubim, pitam za zdravlje, tako da bi i ovaj razgovor trebao tako početi”, govori mi Dragan dok ulazi u dvorište Tereze Radulović. Grli je, ljubi. Pita za zdravlje. Pokazuje mi rukom prema vanjskim stepenicama na kući i govori: “„Na tom tavanu sam spavao tri dana, ja i još bar dvadeset komšija”.

Popeli smo se uz stepenice. Na vratima su nas dočekale stare i prašnjave stvari. U ćošku je kokoška ležala na jajima. Dragan je preletao pogledom po prostoriji. Pogledao me i rekao: “Na ovom tavanu je zapravo najbitniji dio priče o Duli. Upravo na ovom tavanu, na kojem smo sada, Dušan, koga smo zvali Dule, spasio je 25-oro ljudi minimalno. Bilo nas je i 30-oro, što djece što staraca. Bilo nas je svih generacija. Imao sam u to vrijeme osam i po godina. Kad smo završili kod Dule na tavanu, bilo je to tačno na rođendan mog pokojnog tate, 25. jula 1992. godine.”

Sve je počelo, priča Dragan, 23. jula 1992. godine kada je vojska došla u selo. U selu Raljaš tada je živjelo oko 600 stanovnika. Prema popisu iz 1991. godine, više od 90 odsto je bilo Hrvata. Sličan nacionalni sastav mještana bio je i u susjednom selu Briševo. Kako nisu nikoga provocirali, nadali su se, kaže Dragan, da ih niko neće dirati. Sjeća se kako majka nije htjela da posluša brata koji ih je godinu dana ranije zvao da dođu kod njega u Hrvatsku, “predosjećajući zlo koje se sprema BiH”.

Crne slutnje su se obistinile. Vojska je nedugo nakon što je ušla u selo počela da obilazi kuće i uzima hranu i stoku. Prvo je počinjen težak zločin u Briševu. Pobili su 68 Hrvata. Iako se Briševo graniči sa Raljašem, zbog tadašnje ograničene slobode kretanja niko u njihovom selu nije znao za ubistva civila, žena i djece. Draganu je, priznaje, tada kao malom dječaku bilo zanimljivo gledati vojsku. Njihove uniforme, opremu, oklopna vozila. Nije ni slutio da su neki od tih ljudi u uniformama pobili njegove komšije. Svega je, kaže, postao svjestan tek kada je pred njihovu kuću došao prijatelj starijeg brata, Milenko Radulović, i rekao njegovoj majci da “kupi djecu i bježi”.

“Milenko Radulović je došao do nekog oficira i pitao ga: ‘Je l’ ja mogu ove Iveljiće izvesti iz kuće da im se ne bi šta dogodilo? Odgovorio mu je: ‘Kroz deset, petnaest minuta svi Iveljići će biti mrtvi.’ On se tada rasplakao. Generacija moga brata i oni su se družili. Ušao je u naše dvorište sa jednim srpskim vojnikom i rekao nam: ‘Idemo.’ A mater kao mater kaže: ‘Čekajte da zaključam kuću, da dam ovcama jesti i vode…’ Ma kakve ovce, idemo odmah. Samo što smo zamakli iza kuće, izletio je neko iz žbuna da nam jebe majku ustašku uz prijetnje da će nas sve pobiti. Milenko i njegov drug su ga otjerali. Tada sam prvi put osjetio šta znači ono kada ljudi kažu da su ti se noge odsjekle. Hodaš a jedva, kao da se tek učiš hodati. Kada smo došli kod Dule i Dulinice već se tu bilo skupilo više ljudi. Mi djeca smo se počeli igrati… Čuli smo kad je Dule rekao: ‘Dajte ljudi, nemojte da se igramo, hajte na tavan.”

Tavan kuće Radulovića ubrzo je postao utočište za sve Hrvate koji su uspjeli da pobjegnu iz svojih kuća prije dolaska vojnika. Iako već u godinama Terezija, Dulina žena, sjeća se gotovo sve i jednog detalja tih užasnih dana: “Ja hodam tuda po dvorištu u krug kad idu komšije, zapomažu. Kažu ‘oće da ih ubiju. Ovaj Drago Žunić nosi jednog sina, a žena mu Jela nosi drugog, manjeg. Šta je, pitam, kažu hoće da nas pobiju. I svrate ovdje. Mi im nismo dali nigdje dalje jer nije bilo sigurno, pobili bi ih. Uglavnom, što je do nas došlo, ostalo je živo. Što nije uspjelo do nas doći, pobijeno je. I ovo dvoje djece Komljenovića, Alen i Elena. Njima je baba rekla: ‘Djeco, bježite Dulinoj kući.’ Došli su kod nas i rekli nam da su kod njih svi pobijeni.“

Tri dana oko trideset ljudi, žena, djece, staraca krilo se na Dulinom tavanu. Tu su jeli, spavali, preživljavali. Samo nekoliko ljudi je znalo da je Dule pružio utočiše komšijama Hrvatima. Drugog dana uslijedio je šok, ali i strah za sve koji su se krili na tavanu. Dulu i njegovu ženu Tereziju pokosila je vijest o pogibiji sina jedinca.

“Ovdje su bili Iveljići, Žunići, Komljenovići, Kneževići i još jedni Iveljići. Dulin sin je pošao da obiđe komšije Antu i Josu. Tako je rekao i otišao. Nije prošlo deset minuta začula se pucnjava. Javljaju mrtav. Ubijen iz zasjede,”, sjeća se Dragan.

Vijest o pogibiji Dulinog sina, priča, uznemirila je sve koji su se krili u njegovoj kući. Uplašili su se osvete. U momentu kada je stigla vijest o ubistvu domaćinovog sina na tavanu je, prisjeća se Dragan, zavladala neprirodna tišina, čak su i djeca prestala da plaču: “Dulin sin Zoran ubijen je jedno kilometer od kuće, a samo par dana ranije u Hambarinama mu je ubijen i zet. Možeš li razumiti veličinu čovjeka: ubiju ti sina jedinca, a ti skrivaš, 25-30, kako su nas zvali ustaša, čovjek je van sebe rastrojen, da traži život za život, ali mi smo tu bili i nismo osjetili ni trenutak mržnje ili želje za osvetom. I tako skrivao nas je, a puno se o čovjeku blatilo poslije toga. Optužen je za ubojstvo, dvoje komšija, a to nije tačno.”

Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je finansiran sredstvima Medijskog fonda „Jačanje medijske slobode u Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji. Sadržaj priloga je isključivo odgovornost realizatora projekta i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.