Poznati splitski i dalmatinski svećenik Ante Žderić napisao je nedavno kolumnu za Autograf. Pa kaže:

Radikalne ideologije duhovna su "Meka" za sve one koji nisu bili kadri ostvariti se u bilo čemu u životu, što bi njihovom postojanju dalo smisao. Ideologije su, stoga, opijum za promašene.

One su dobrodošlo pokriće za sadiste i ništarije koji se ne mogu vidjeti ni u čemu drugom osim u radikalizmu nasilja koje im ideologija nudi. Kako i ne bi, kad takvi nisu ni za što. Oni svoj identitet grade na obmani da su vredniji od drugih. Zato broje krvna zrnca, gledaju boju puti i očiju. Ili motre s koliko se tko prstiju krsti. Drugo i ne znaju. Niti žele.

Među ideolozima i srodnim im zločincima iz iste kaše nikad nećete naći samoostvarenu osobu. Jednako kao ni među onima koji im se dive, podržavaju ih ili opravdavaju njihove politike.

To je svijet laži, polumitova, nasilja, nijekanja, skrivanja, sadizma i ciničnog kukavičluka. To je svijet propalih soboslikara, kokošara, manijaka, neuspješnih političara…

Nasuprot protagonistima ideologija, stoje hrabri. Ljudi. Žrtve. Toliki znani i bezimeni. Naša je ljudska dužnost pamtiti ih.

Svake se godine 22. travnja sjećamo proboja iz koncentracijskog logora smrti Jasenovac, koji se dogodio 1945. godine. Na taj je dan oko 670 logoraša goloruko krenulo na stražare, pokušavajući se dokopati slobode i života. Većina ih je stradala pod strojničkom vatrom. Spasilo ih se svega devedesetak.

Govoriti o broju žrtava Jasenovca zvučalo bi kao licitiranje, u našem društvenom kontekstu opterećenom politikama, ideologijama, fundamentalizmima, ostrašćenostima, osobnim interesima.

Da je ubijen i jedan jedini čovjek – bilo bi previše. Nijekati taj logor smrti, kao i druge, značilo bi sudjelovati u zločinima koji su se tamo planirali i provodili nad Srbima, Židovima, Romima, Hrvatima…

Relativizirati zločin, opravdavati ga drugim zločinima, skrivati ga ili okretati od njega glavu, značilo bi dopustiti zlu da (nam) ugrabi vlastitu djecu. Dušu takvih (koji opravdavaju, skrivaju, relativiziraju) je već ugrabilo.

Posebno je cinično zlo izvrtati teze i pitanje Jasenovca pokušati zasjeniti (ili opravdati) pitanjem komunističkih ili zločina iz Domovinskog rata. Manipuliranje žrtvama u našem je miljeu uvijek demagoški omiljena stvar, posebno po principu "koliko-toliko" ili "a koliko su tek oni!" Tuđe zlo ne opravdava tvoje (zlo)!

Jasno osuditi naci-fašističku (i svaku drugu) ideologiju, i njezine lokalne inačice, nije samo stvar osnovne kulture, nego još više naše uljudbe, civiliziranosti i vjerničkog svjetonazora (za vjerujuće).

Tko to nije spreman, jednostavno ne pripada uljuđenom društvu. Takav ne može biti vjernik, pa imao primljene "sve svete sakramente, uredno i na vrijeme".

Evanđeoska poruka Isusa Krista jednostavno je dijametralno suprotna s genocidom koji stoji kao ideja u temelju jasenovačkog logora. I sam bi Isus Krist, kao Židov, tamo bio smaknut.

Ne, tome nema opravdanja. Zlo ideologije i jest takvo da se pokušava opravdati, kamuflirati. Zato je posebno perfidno.

Istina u ljubavi oslobađa. Osuda spomenutih zločina je, jednostavno rečeno, ozdravljujuća. Za pojedinca, narod, društvo. Za svakog.

Osudi zločin! Osudi ideologiju, pa makar se zakotila u tvom dvorištu! To je sloboda za koju te je Krist oslobodio!