Sukob bošnjaštva i bosanstva u začaranom nacionalnom četverouglu u BiH tema je kolumne Slobodana Šoje koju je pisao za hrvatski Autograf.

Mislim da nema države u Evropi kao što je Bosna i Hercegovina sa šest potpuno nezavisnih akademija nauka i umjetnosti. Postojanje toliko akademija, četiri sarajevske te jedna banjalučka i mostarska, govori nam da su našu posljednju oazu razuma i pameti uspjeli presušiti prljave ruke politike i frustriranost mediokriteta.

Od 1951. godine djeluje Akademija nauka i umjetnosti BiH. U postratno doba dijeljenja i obesmišljavanja svega, kao svjedočanstvo državnog nejedinstva i naučne otuđenosti, osnovane su Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, sa sjedištem u Banjaluci (1996.), Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti – BANU (2011.), Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini, sa sjedištem u Mostaru (2014.), Internacionalna akademija nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini (maj 2021.) te Bosanska akademija nauka i umjetnosti ”Kulin ban” (juli 2021.).

Akademije osniva ko stigne iz nacionalno-političkih ili narcisoidnih razloga, nikad naučnih. Najtragičnije je što su poslije rata poremećeni kriteriji za ulazak u državnu akademiju pa je ona, otvorivši vrata ambicioznoj osrednjosti, prestala biti predmet posebnog poštovanja. Istovremeno, oni koji nezasluženo postanu akademici postaju glavni kadrovici za prijem novih članova.

O tome da se riječ ”akademik” dobro iskvarila govorio je krajem jula ove godine i vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović, koji je na otvaranju džamije i islamskog centra u Sapni, na sjeveroistoku Bosne, održao neobičan i neprimjeren govor. U jedan dio govora okupljene mase su sa zadovoljstvom povjerovale, zato su i došle:

”Ovih dana, među našim Bošnjacima ima ljudi koji misle da, ako ispred svog imena stave doktor ili akademik, da nešto znaju o našem narodu. Ništa oni o našem narodu ne znaju. I ovo je jedini narod koji je pametniji od svoje inteligencije!”

U tom istom govoru Kavazović je pokrenuo gorljivo pitanje odnosa između bosanstva i bošnjaštva, odnosno pitanje da li bosanstvo ugrožava bošnjaštvo i obratno? Reis zna da se trenutno oko tog pitanja vodi rat dviju akademija: BANU, koja je glasnogovornik bošnjaštva i ”Kulin ban” koja izdiže bosanstvo iznad svega.

Bošnjaštvo želi ostati vezano samo za jedan narod i islamsku vjeru, dok bosanstvo želi od svih naroda stvoriti jedan narod različitih vjera.

Iako rat bosanstva i bošnjaštva dugo tinja, trenutni sukob je krenuo tako što je Ferid Muhić, član BANU, krajem jula ove godine žestoko napao osnivača i predsjednika ”Kulin ban” akademije, Suada Kurtćehajića, zbog njegove ”opake i ogavne misije: genocidnog projekta brisanja imena Bošnjaka” jer želi da se organizira Bosanski sabor, po ugledu na Bošnjački sabor iz 1993. kad su Bošnjaci dobili to ime, i da se naziv Bošnjak zamijeni s nazivom Bosanac u etničkom smislu.

Kurtćehajić tvrdi da je trenutna etnička podjela u zemlji na Bošnjake, Srbe i Hrvate opasna i da to ”vodi definitivno u podjelu Bosne i Hercegovine”, a samo ”ideja bosanstva može spasiti Bosnu jer ima integrativni karakter”.

Da je kazao da postojanje više naroda u nekoj zemlji vodi automatski njenoj podjeli bilo bi isto, besmisleno i opasno. Treba zaista biti toliko otuđen i živjeti u dubokom mraku pa tvrditi da je postojanje više naroda u jednoj zemlji opasnost po državu.

Ovu mračnu ideju pogubnih posljedica nažalost dijele stotine hiljada ljudi i otud sva naša nacionalna krutost, zatrovanost, zatvorenost i nepovjerenje.

Kavazović je vlastitim vrhovnim autoritetom želio presjeći polemiku i u svom govoru stao je na stranu Muhića i bošnjaštva. A onda je, u trenucima neozbiljne nepromišljenosti, citirao oca Adila Zulfikarpašića: ”Sine, u Bosni se čovjek zove Bošnjak, a konj Bosanac!”

Ove nespretne i netaktične jezičke vratolomije čovjeka koji izgleda ne zna ni koga istinski predstavlja, potvrđuju neugodnu činjenicu da poslije stoljeća nacionalnog lutanja i trideset godina poslije ozvaničenja imena ”Bošnjak” i dalje postoji identitetska konfuzija oko etničke grupe koja se u Jugoslaviji zvala ”Muslimani”. Ne pratimo najbolje tokove istorije.

Kroz istoriju bi jedan narod, poslije sticanja svijesti o opštem zajedništvu i jedinstvu, stvarao svoju državu kao preduslov da se stvori jedinstvena krovna kategorija, (politička) nacija. Hronologija je uvijek ista: najstariji je narod, potom država i na kraju nacija kao politička zajednica svih naroda i građana u jednoj državi, ma kako oni bili različiti.

Politička nacija povezuje i objedinjuje sve raznolikosti, etničke, religijske, lingvističke ili bilo koje druge. Zato (politička) nacija uglavnom nosi ime koje se izvodi iz državnog. Stručni termin je demonim (na grčkom: narodno ime). Za razliku od izraza etnonim koji označava ime etničke grupe.

Problem na južnoslavenskom tlu je što u sebi i dalje nosimo dosta živih rana i trauma, te dovoljno animoziteta i predrasuda pa još nije sazrela svijest da prihvatimo da na tlu bivše Jugoslavije u sedam novih država živi sedam političkih nacija koje nose ime zemlje.

Nismo još dosegli razinu svijesti da u nacionalnom (a ne etničkom) smislu svi Bošnjaci i Srbi u Sloveniji kažu da su Slovenci; Srbi i Bošnjaci u Hrvatskoj prihvate da su Hrvati; Hrvati i Bošnjaci u Srbiji priznaju da su Srbijanci, Albanci u Sjevernoj Makedoniji kažu da su Makedonci, a da se Srbi i Albanci na Kosovu pomire s time da su Kosovari.

U Bosni i Hercegovini još nije zvanično ustanovljen demonim koji bi označavao stanovnike BiH. U našem jeziku imamo demonim za svakog stanovnika Evrope osim za nas same! Kako se onda zovu, makar nezvanično, stanovnici Bosne i Hercegovine, Bosanci ili Bosnohercegovci?

Riječ ”Bosanac” ima svoje snažno uporište u istoriji, ali ne i u sadašnjosti. Značajan dio stanovnika za tu riječ emotivno je vezan, ali jedan ne mnogo manji broj ljudi uopšte nije, dapače. Njima, a ima ih sigurno više od jednog miliona, taj izraz je upitan bilo iz čisto geografskih bilo iz prljavo političkih razloga.

Nekima je naziv neželjan zbog vlastite narodne tradicije i želje da je očuvaju, nekima iz straha, nekima iz inata. Ali ogromna većina Srba i Hrvata ga ne prihvata jer oba naroda strahuju da će biti utopljeni u vodama tvrdokornog bosanstva koje ne priznaje postojanje drugih naroda u BiH.

S druge strane, za izraz ”Bosnohercegovac” niko nije emotivno vezan, nema uporište u istoriji, ali ima u sadašnjosti i realnosti. I što je najvažnije, ne može biti upitan jer je tehničkog, a ne etničkog karaktera.

Kao direktna izvedenica iz imena države, lingvistički i logički je precizan i ima apsolutno neutralan karakter u kome se svako mora pronaći, htio ili ne htio. Jedina mana mu je dužina, ali na nju bi se nove generacije lako i brzo naviknule.

Rastrgnuti između emocija i realnosti, između ljubavi i ravnodušnosti, naši i dalje bezimeni stanovnici utrkuju se u tvrdoglavosti i bježe od rješenja prihvatljivog za svakog. Mi ćemo ovdje ponuditi to rješenje, jer je to svrha ovog teksta.

Kao i svako dobro rješenje i ovo je jednostavno: u Bosni i Hercegovini žive četiri glavne etničke skupine, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Bosanci, a svi stanovnici zovu se Bosnohercegovci. I riješen problem!

Po državljanstvu odnosno nacionalnosti svi bismo bili Bosnohercegovci, a u etničkom pogledu kako ko želi. Istovremeno, ne bi došlo do pometnje da li riječ Bosanac označava etničko ili državno (nacionalno) ime jer bi postojala dva različita izraza. Bosanac bi bio etnonim, ali ne i demonim.

Potrebno je što prije riješiti to elementarno pitanje koje se ne smije rješavati četvrt vijeka. Zato danas imamo neodrživo stanje.

Zajedničkog imena svih žitelja zvanično nemamo, a priznata su samo tri (konstitutivna) naroda (Bošnjaci, Srbi i Hrvati), dok Bosanci nisu priznati. Trpe diskriminaciju i zakonski su sramno svrstani u etničku rubriku ”Ostali”. Kao da su pali s Marsa kod nas, a oni su djeca ovog tla i jezgro rastućeg bosanskog naroda.

Slušajući, međutim, glasnogovornike bosanstva, ispada da je njima više stalo da se svi stanovnici države zovu Bosanci nego da oni sami postanu posebna priznata (konstitutivna) etnička grupa. To je pogrešno i naopako i najviše štete donosi upravo Bosancima.

Umjesto insistiranja na nečemu što svima nikad neće biti prihvatljivo, bolje je usredotočiti svu energiju na ozvaničenje četvrtog naroda u BiH i njegovo puno priznanje kroz izmjene ustava. Sve više ima naših autohtonih građana koji iz ovog ili onog razloga ne mogu ili ne žele da se prepoznaju u Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Oni naprosto žele biti Bosanci kao zasebna etnička grupa.

Koliki je tačno njihov broj, vidjećemo na novom popisu. Naročito će biti zanimljivo vidjeti da li će broj Bosanaca u procentima biti dvocifren jer po popisu iz 2013. godine njih ima oko dva posto.

Prije tog popisa bošnjaštvo je vodilo veliku propagandu da se muslimanski živalj nipošto ne izjašnjava kao Bosanci već samo kao Bošnjaci. Kampanja je očito dala rezultat, a razlog što se ove godine neće uraditi tako neophodan novi popis krije se i u strahu da bi cijela zemlja bila iznenađena rezultatima popisa, odnosno brojem Bosanaca.

Desilo se zapravo nešto što se već dešavalo u vrijeme Jugoslavije. Kao što je šezdesetih godina prošlog stoljeća trebalo što više obezvrijediti jugoslavenstvo da bi se ojačala svijest kod muslimana da pripadaju jednoj zasebnoj etničkoj grupi, tako se sad pokušava obezvrijediti bosanstvo da bi se učvrstilo bošnjaštvo.

Jugoslavenstvo u ono doba nije imalo snage ni sudbine da sa svakom novom godinom bude jače jer je dosezalo svoj vrhunac. Bosanstvo je danas u povoju, kao jugoslavenstvo 1945. godine, i u godinama pred nama ono može samo jačati.

Ali, kao i jugoslavenstvo, ono će u jednom trenutku samo stati, nedovršena posla. Zemlja će još dugo funkcionirati kao raznobojni mozaik ljutitih naroda koji svaki dan nalaze povod za nove čarke. Jedina braća bila su i ostaće demagozi, lažovi, lupeži i lopovi.

Čekajući novi popis svaki od naših naroda-kavgadžija se ušančio u svoje ljušture i oprezno gleda šta se dešava vani, uzvikujući vlastite zahtjeve, uslove, iščekivanja, strahove i odbijanja.

Bošnjaci poručuju da bi rado pristali da izraz „Bosanci“ bude naziv kojim bi se označavali svi stanovnici BiH. Ali iznad svega žele da što više nekadašnjih Muslimana u zemlji budu Bošnjaci, a što manje Bosanci. Drugim riječima, bošnjaštvu ne smeta da se bosanstvo svede na naciju, ali ne i na narod.

Kod Srba i Hrvata je obratno. Oni bi prihvatili da Bosanci budu posebna etnička kategorija jer bi se time smanjio broj Bošnjaka, ali nikad ne bi pristali da se ”Bosancima” zovu svi stanovnici države.

Uz sve to, Bošnjaci, Srbi i Hrvati u svojoj sebičnosti, svako iz svog razloga, oklijevaju Bosancima priznati ravnopravan etnički status u državi. Razlozi nisu ideološki već prizemni: morali bi državni kolač dijeliti na četiri, a ne na tri dijela kako su navikli.

Bosanci bi, pak, rado oteli što je moguće više Bošnjaka, Srba i Hrvata koji bi postali Bosanci. Radikalno i veoma glasno krilo Bosanaca energično i tvrdoglavo tvrdi da Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini uopšte ne postoje kao zasebni narodi. Što se tiče imena stanovnika Bosne i Hercegovine za njih dilema ne postoji: svi stanovnici države su isključivo Bosanci i ništa drugo.

Kako na radikalne stavove kojim se negira njihovo postojanje reagiraju Srbi i Hrvati nepotrebno je i govoriti. Ova tvrdoglava grupa svojim pretjeranim, isključivim i nerealnim zahtjevima i stavovima otežava ionako težak ustavni položaj Bosanaca u državi! A ustavne promjene u njihovu korist zavise od Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Tako je nezdravo i deprimirajuće što u našem društvu i dalje niko nikom ne vjeruje i što dominiraju sebičnost, iracionalnost i mržnja, pa o iskrenoj saradnji i zajedničkom radu zasad možemo samo sanjati.

Za početak, trebalo bi priznati Bosancima da čine jednu od četiri autohtone etničke grupe i unijeti u državni ustav zvanično ime svih građana. Tako bi bila završena i adaktirana preduga rasprava na te teme i mogli bismo se, ako budemo imalo pametni, okrenuti pametnijim i životnijim pitanjima.