Kad sam se prije desetak godina prijavio da želim postati fratar Bosne Srebrene, postavljeno mi je pitanje od strane jedne poznanice: „Zašto Visoko i Sarajevo?“, „Zašto ne ideš u Hrvatsku među svoj narod?“, na što sam odgovorio – ja idem tamo gdje je moj narod. Moj su narod i Hrvati, i Bošnjaci, i Srbi, i svi oni koji žive pod ovim komadom neba.

Mladi fratar Antonio Baketarić poslao je lijepu poruku pred Božić. Nakon završene gimnazije u Srednjoj školi u Prozoru, postulature u samostanu u Visokom, novicijata u samostanu na Gorici u Livnu, upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, kojeg uspješno završava 2020. godine. Trenutno je student dva fakulteta, geografije i povijesti. Godinama se bavi humanitarnim radom, a trenutno je na službi u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu.

- Mnogo je poruka koje Božić sa sobom nosi. Budući da je središnja tema Božića dolazak Boga među ljude, poroka koja se u tom kontekstu neprestance izriče jest: Ne bojte se! Mi živimo u vremenu velikog straha. Sveprisutne snažne tenzije, mržnje, nesigurnosti, ratovi i ubijanja sa sobom uvijek nose strah. Božić nas poziva na povjerenje, čak na vjerničku i ljudsku opuštenost, koji jedino mogu nadvladati strahove. Ali Božić je i ozbiljna poruka o našoj ljudskoj tvrdoći i bezosjećajnosti te ujedno poziv da se suprotstavimo razornim silama i založimo za dobro, kaže ovaj mladi fratar.

Ne smeta mu živiti i raditi u sredini gdje je po etničkoj pripadnosti manjina jer sve ljude doživljava svojima.Prema njegovom mišljenju u BiH živimo apsurd, jer je veliki broj vjernika, a mnogo mržnje.

- Mjera religioznosti ne znači nužno mjeru ljudskosti. Pripadnost određenoj religiji kod nas podrazumijeva pripadnost određenom nacionalnom kolektivu. Ljudi u Bosni Hercegovini su spremni ubiti za religiju, a kada treba živjeti po načelima te iste religije nema ih nigdje. Religija se ne brani, ona se živi! Mržnjom religija negira samu sebe. Religijske zajednice su u mnogim situacijama odigrale veoma važne pozitivne uloge i one imaju ogroman pozitivni potencijal. Shodno tomu, između religije i društva trebaju postojati zdravi odnosi utemeljeni na međusobnom poštovanju i uvažavanju bez zadiranja u interne sfere. Međutim, s druge strane isto tako u mnogim su se situacijama religijske zajednice izručile političarima i političkim partijama. Nema većeg poraza od toga kad se religijska zajednica svede na razinu jedne nacije ili još gore na razinu jedne političke partije. Tada se i nacija, i partija i svi drugi nivoi na koje se religija svela postavljaju na mjesto Boga, a to im mjesto ne pripada. Dakle, te interesne sfere trebali bismo se osloboditi, poručio je Antonio.