Kolega Pavle Pavlović velikodušno nam je za našu rubriku vaše priče ponudio svoje izuzetno zanimljive i na osebujan način pisane tekstove. I ovog puta Pavlović je pogodio suštinu.

Što sam stariji to vozdra me više dira. Jer, sve je manje onih s kojima sam rastao uz ovaj pozdrav.

Odlazi nam raja tiho i izmučeno. Ukrali su nam najljepše godine. Ovih posljednjih tridesetak kao da ne živim. Jedino me ono vozdra, s vremena na vrijeme, po sarajevskim ulicama, ili na internetskim vezama uvjerava da još trajemo, da još ima onih s kojim sam osvajao prve pluseve i minuse u osobnim ili zajedničkim biografijama.

Tek sada, zapravo, vidim koliko sam griješio kada sam se smijao skladatelju Ranku Bobanu i njegovoj davnoj, prepotopnoj rock skupini „Vozdra“. Autor Vajtine „Lejle“ i Čoline „Glavo luda“ davnih sedamdesetih najbolje je osjetio po čemu su Sarajevo i njegova raja jedinstveni.

To vozdra nije bilo samo šatrovački obrnuto zdravo, nego cijela filozofija odrastanja i zrelosti jedne generacije koja se sve ubrzanije osipa. Zbog vozdra su nas proganjali i u školi i u kući. I narodni milicioneri su pažljivije osluškivali govor golobradih klinaca u lovu na nepoćudne Titove pionire i omladince. Zato smo vozdra izgovarali tiho, konspirativno kao Valterovi ilegalci.

Što su više branili vozdra nam je bilo slađe i draže. Kao i ovim današnjim digitalnim generacijama kada im pokušavaju stopirati virtualne igrice i porukice.

Ono vozdra značilo je i druženje bez lidera, klasa, bogatih,siromašnih. Svi smo imali ništa. U tome bili isti i sretni. Proljeća u našim odrastanjima su se redala, a vozdra je postajalo zrelije, slobodnije. Već se izgovaralo glasno. I znalo se kada neko na taj tvoj šatro brzo i spremno odgovori sa vozdra da je naš, da je iz Rajvosa.

Za minut, dva postajali bi raja, drugovi koji kao da se cijeli vakat, vrijeme znaju sa mutnih slapova Miljacke na Bentbaši, ili sa navijačkih tribina Koševa i Grbavice.Dakako bilo je i onih što su na brzinu željeli postati Sarajlije. Lako bi ih prokužili. Ubaciš im ono vozdra, šta mai, a oni zbunjeno zastaju i pokušavaju se kamuflirati jedino s onim vozdra. Nije bilo nastavka - mane štani, ili nema ništa.

Znalo se da takvi ne ulaze u raju i da samo protok vremena može od njih načiniti kandidate za pridruživanje vozdra grupi.Pitam se da li je i danas tako?!

Kada je sve više onih koji svojim novim pozdravima kao da žele naglasiti sve izraženiju nacionalnu podijeljenost Sarajeva i BiH. Na radost onih koji nas već 30 godina uvjeravaju da zajedno ne možemo dalje.Sada već moraš razmisliti gdje radosno uzviknuti, nadam se nikada prolazno, VOZDRA!