Pisac i veliki nostalgičari Pavle Pavlović osvrnuo se na tužnu sarajevsku stvarnost koja otkriva nedostatak osjećaja da se izrazi poštovanje prema ljudima koji su svojim radom ostavili neizbrisiv trag u ovom gradu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Pričali su mi, ali nisam vjerovao da Sarajevo lako zaboravlja ljude koji su ga činili gradom. Govorili su mi da je na granici srama bio posljednji ispraćaj velikog Alije Hafizovića, umjetnika kakvog Sarajevo nije imalo, a možda i nikada neće.

Čuveni Haf iskazao se u svim domenama sarajevske kulture i umjetnosti. Njegovi stihovi za Montenovu Sarajevo ljubavi moja ostaće za vječnost. I baš to Sarajevo ljubavi njegove iskazalo se i ovog ponedjeljka, 12. juna, gotovo kao na nedavnom Hafizovićevom pogrebu, na Gradskom groblju Bare.

Jednog od najpoznatijih turističkih djelatnika,  čuvenog vodiča Milenka Mišu Dotlića, koji je decenijama  hiljadama posjetilaca otkrivao ljepotu, dušu i tajne Šehera, došlo je ispratiti svega nekoliko prijatelja.

Na momente se činilo da je na Mišinoj sahrani više radnika groblja Bare, nego onih što  tuguju. Tamni, kišni 12. junski dan donio je još jednu tešku sliku odnosa jednog grada prema onima što su ga voljeli do posljednjeg daha.

Ulažući u proteklim decenijama sve svoje snage i znanje da bi storija o Sarajevu svijetu bila predstavljanja u najboljim bojama. A, Mišo Dotlić je bio jedan od prvaka u turističkoj promociji nekada slavnog olimpijskog grada.Grada koji je pokazao svoju hladnoću i zaborav na posljednjem rastanku s čovjekom koji je živio Sarajevo. 

Pavle PAVLOVIĆ