Poveo djed unuka za ruku da mu pokaže nezaboravnu djetinjstva luku.Krenuo je prvo od ogromnog izloga sjajnog restorana, u kojem se nudi samo mliječna hrana.
Piše: PAVLE PAVLOVIĆ
U ovom je svega bilo samo ne jedna stvar, a to nije bakalar.Vidiš sine ovdje se nekada hladno pivo pilo, uz mehku mezetilo. Bilo je i galona vina, publika je bila fina. Kad kažeš idem u bife Vrbanju svi su znali da nećeš na suhu panju. Nego na čašicu razgovora. S manje ili više gradi, crnog ili bijelog što se u bokalima hladi. Bila je to naša društvena, socijalistička, samoupravna hrana. I niko nam govorio nije da je konzumiranje alkohola velika mana.Vrbanje više odavno nema, ljudi su došli tobe, prestale su žestine probe. Jedan zaboravljeni i pomalo zapušteni gradski kraj postao je nekim novim stanovnicima pravi mliječni raj.Nego, hajmo dalje, sinko dragi, ulicom, što smo je Istarskom zvali. Eh, kakvi su ovdje odjekivali dječiji rafali.
Bila je puna smijeha i igre, skakali smo kao čigre.Vidiš umjesto ovog nebodera bila je kuća jednog od duše milijardera. Samo raja stara su ga čika Venusom zvala. Pravio je razne kreme, po Sarajevu prodavao najbolje parfeme.Preko puta tih uspomena stanovala je posebna žena. Micika frajla za nas djecu tajanstvena kajla. Plašile su njene oči u samo mačkama joj ispunjenoj samoći.Kuća dalje. Ni velika ni mala, dosta je dobre raje dala. Hasibovići, Tajšanovići, Stanišići, a preko puta Sarići.Ostala su prezimena da podsjećaju na ta sretna vremena.A, vidi ovdje, gdje je decenijama poslije zadnjeg rata bila rupa, sad se ogromna palača na suncu kupa. Bili su tu nekada i Emra i Haso, Nerko, Cico, Galja i Tiho, a sada, već odavno, od naše raje niko.Došli neki novi gospodari, jezika čudnog, tamnijeg lica da prave novi život naših nikada zaboravljenih ulica. Grade kule i zdravljake, gaze nam travnjake.
Što je više kahve i čaja to je manje zdrava raja.I kako sada da ti kažem, kako da opišem s kakvim smo se hvalili okolišem? Bio je tamo drvored lipa i nepregledna od ljubavi ekipa. Malo dalje muzej zemlje što je sve više Bosnia zovu i okupiraju oni što imaju vezu i lovu.Preko puta bila je divljih kestena i oraha ruta. Paviljoni stari i mangupski hahari. Tu se u godinama davnim veselo orilo – paviljonci, šuplji lonci, istarci, magarci. Poslije toga na male šutalo i nikada međusobno lupalo.Kako je danas, sinko dragi, to ti ne bih mogao reći, tugujući u ovoj betonskoj čelićnoj nesreći.Nestao nam rodni kraj, nestale uspomene. Lupaju mi od srca vene.Naš Marijin Dvor birvaktile za ponosa gradski kraj, sada zbog nekih postaje sterilni, bezlični, mliječni raj.
Pun propisa i zakona koje nije poznavala nijedna naša draga kona.S njima stigla i neka nova moda da sve manje ženskinja otkriveno hoda. Zato šuti i pazi da te ljuti, tuđinski gazda ne opazi.Jer lako može biti da, s naglaskom stranim, čuješ - s Marijin Dvora i iz Šehera zauvijek pohiti!
Nestaće tako Sarajlija i ljudi, ostaće samo dolar da nam sudi!Sine dragi, nisam ti ja od rakija, čaša i vina, nego protiv raznih novih disciplina. Ako bude ovako , hvataće se mnogi krivina lako.I zapamti pij puno mlijeka, jer nema boljeg lijeka!
