Ivona Grgić je mlada sipsateljica koja je svojim stilom i nadahnućem već zaslužila i osvojila brojne nagrade. Obilježilo je odrastanje u tuzlanskom naselju Dokanj sa majkama izbjeglim iz Srebrenice. Pisala je o njima, ali i svakodnevnici, a za sebe kaže da ne može stići napisati sve što bi željela. Mi smo odabrali priču o majki koja čeka dijete što je napustilo BiH, dirljiva priča puna istine i pouke.

Piše: Ivona Grgić:

Mirkovica je udovica. Ima dvije kćerke i sina Matiju. Djeca su joj u inostranstvu. Brine se oko kuće i kućišta da bi joj se, kako kaže, djeca imala sutra gdje zavratit'. Sin je zove na viber svakog petka iza tri sata, pa je petkom nit' zovi nit' traži. Tačno vrijeme poziva se ne zna. Ona sjedi pored onog mobitela i svako malo provjerava da li je sin na mreži. 

Koliko je samo hodočašća, sijela i rođendana propustila jer su padali na petak. Njen jedinac voli boraniju, pa je ona nasijala toliko graha da može biti za izvoza. Nije zanemarila ni ostale povrćke, ali je oko tog graha svakodnevno igrala k'o majka oko djeteta. U kante jupolke je pokiselila koprive, ostavila ih da se usmrde, pa tom tekućinom stalno zaljevala grah, jer je godina bila sušna i nemilosrdna za njenu želju da sinu skuha ma'une kada on dođe sa porodicom na godišnji. Ustane rano i pravac u bašču da zalije biljke koje će svojim plodovima njenom sinu pružiti zadovoljstvo.

 Jedva niz bašču snese kante pune vode. Savija se k'o kifla pod njihovim teretom i čini se da bi je težina kante raspolovila ako samo malo pritegne. Jedno jutro primijeti da su došle srne i potamanile listove graha. Došla je kući i uzela odijelo pokojnog muža, jedino što je zadržala od njegove garderobe, govoreći:"Šta fali, pokojnicima ionako ništa više ne smeta." 

To je odijelo iskoristila da napravi vjerodostojno strašilo, pa se činilo izdaleka kao da stvarno insan stoji u po vrta. Počeše ma'une prispijevati, a ona ne zna kad će sin tačno doći i poče ih podabjerat' da se ne užicave i pakovati u vrećice, pa u zamrzivač. Sin javi datum dolaska i tad nastupi njena nova muka "da mu ih napravim taj dan da ga dočekaju u šerpi ili da ih napravim naredni dan". Odlučila se za naredni dan, jer nije bila sigurna u tačno vrijeme dolaska, sin ionako voli jesti vrelo, a nije to to kada se podgrije. Tako i bi. Uranila ona dan nakon sinovog dolaska, nabrala svježih ma'una dvije šake, pomiješala ih sa onima iz zamrzivača, nasjekla potrbušine iliti carskog mesa, začinila i puna radosti uživala u kuhanju. Utom ustadoše sin, snaha i djeca, stariji popiše kafu, djeca kakao i zaputiše se u grad, jer imaju termine. 

- Pa, sine, mogli ste makar ručat', evo još samo deset minuta i boranija gotova... 

- Ješćemo kad se vratimo! 

Uputili su se kolektivno zubaru, nakon zubara u restoran, pa je žena otišla da uradi plave pramenove, a muž mehaničaru. Dok je auto bilo kod mehaničara, Matija je sa djecom obilazio prodavnice. Pri povratku kući svratiše kumovima. Mirkovica je ma'une morala staviti u frižider kada je vidjela da će skoro ponoć. Sin joj se napio k'o letva kod kumova, pa je pola narednog dana proveo u krevetu. Kada je malo došao sebi, pozva ga komšija Ivo i tu se mamurluk poče liječiti novim pijanstvom uz roštilj do kasno u noć. Treći je dan Mirkovica prosula u travu one ma'une. 

Začas se sabraše mačke i počeše jesti komadiće carskog mesa. Dođoše predveče Matiji gosti, pa se opet nastavi pijanka uz meze i u jednom trenutku ču Mirkovica svog sina:"Ma pusti je vidiš da budalasa. Ne konta ona da će nam napravit' belaj ako se polomi dok silazi niz onu dolaču do vrtlića. Koji će joj vrag nolikačli gra'? Kome, za šta? Bolje da kupi koju kilu ma'una na kamionu, njoj dosta, ionako ne može više ni pojest'.

 Nek pusti da ona dolača zaraste. Kad umre, više nećemo nikako ni dolazit' ovde, pa će zarast svakako." Klisnu joj kiša suza niz obraze, jer se jedinac ne namjerava zavraćat' kući koju je sa mužem napravila odvajajući od usta, ali koga briga, pokojnicima ionako više ništa i ne smeta.