Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić voli u javnosti zboriti kako će „učiniti sve da sačuva mir“ i pored vrlo teške situacije. Sudeći prema posljednjim zbivanjima na Kosovu...to mu nikako ne polazi za rukom!

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Po ko zna koji put se pokazalo kako je srbijanski predsjednik jak i teatralan na riječima, a slab na djelima. Odnosno da vodi dvostruku politiku, kako prema Zapadu (EU i SAD), tako i prema partnerima u regiji.

Njegova jedina konstanta je odličan odnos sa Rusijom i Putinom. Sve ostalo je tek igra. Neko konstantno obećanje dobrih namjera u najavi, kako bi se dobilo na vremenu ili se pustila (geo)politička magla. Vučić samo čeka jedan povoljan trenutak da se vojska opet vrati na Kosovo, kako se već duže vremena vješto neformalno provlači kroz medije i javnost. Da uzme dio, koji mu, kako vjeruje - „pripada“.

Za nešto takvo je, naravno, trebao imati - dovoljno dobar razlog!

Nešto što bi bilo dovoljno šokantno da uzdrma cijelu regiju i pokaže svima kako su sva politička rješenja „nemoguća“, te se problem može riješiti samo promjenom stanja ne terenu. Novom geopolitičkom situacijom. A kako drugačije nego tenkovima, topovima i vojskom! 

Ali, prije akcije vojske nagomilane na granicama i s oružjem na gotovs, prljavi posao „inicijalne kapisle“ je trebala odraditi dobro opremljena i pokazaće se loše obučena teroristička grupa. Kontraverzni Milan Radočić („biznismen“ i političar) je dobio zadatak da sa svojim momcima prvo „zapali fitilj“. Uzrokuje eksploziju nasilja, pa da onda u opštem metežu na sjever Kosova uleti i srbijanska vojska pod krinkom „spašavanja ugroženog naroda i svetinja“.

Međutim dobri planovi su jedno, a stvarnost nešto drugo...ili što reče bokserski šampion Mike Tyson: „Svi misle da imaju plan, dok ne dobiju šakom u glavu“!

E, ta Vučićeva „šaka u glavu“ je bila propala akcija srbijanske verzije Wagnera, koja je propala - praktički u najavi, jer se pokazalo da su Kosovari o svemu bili itekako dobro obaviješteni i da su znali šta se sprema!

Figurativno rečeno, Radočića i momke je na Kosovu sačekao „odbor za doček“, a što je rezultiralo potpunom propašću akcije, poginulima i bježanijom pod paljbom. I gomilom dokaza, pred kojima više niko ne može reći da je to bila nekakva slučajnost.

Niko osim Vučića, koji je pokušao da se opere preko advokata Milana Radoičića...nekakvog Petronijevića, koji je mrtav-hladan ustvrdio kako ni Srbija ni Vučić nisu imali nikakve veze sa Radoičićevom propalom „vojnom avanturicom“ na Kosovu.

Ova izjava je jednako vjerodostojna, koliko i vjerovanje da negdje u dubinama jezera Loch Ness postoji nekakvo čudovište. Bio je to samo jako loš pokušaj kontrole štete, jer se dobro zna da se bez Vučića u Srbiji ne mogu korigovati niti cijene parizera.

Vule se kockao sa visokim ulozima i izgubio!

Vjerovao je pogrešnim ljudima i bio opijen uvjeravanjima da rastura na diplomatskom planu. Da sve samo treba brzo „odraditi na terenu“ i započeti pregovore na novim osnovama. Sa tenkovima iza sebe.

Visok nivo podrške stigao je, naravno, i iz Moskve, koja je itekako zainteresirana za otvaranje nove ratne vatre u Evropi. Samo je zaboravio da se u cijeloj toj priči i Kosovari nešto pitaju i da oni imaju svoje prijatelje.

Tako se Vučić umjesto „velike pobjede“ i ispunjenja obećanja o povratku vojske na Kosovo našao u dubokoj jami, koju je sam iskopao svojom hazarderskom politikom pokušavajući da u novoj redefiniciji Evrope uzme sve ono na šta je „bacio oko“.

Sjever Kosova je trebao biti samo početak...na sreću propao!