Tri susreta bila su dovoljna da moja obitelj 100 godina vraća dug Jovanovim potomcima
Piše: ZDENKO SAMARŽIJA
Dug vraćaju samo oni koji neprestano misle o njemu. Nisam nešto siguran da se moja kukujevačka rodbina – danas u Kukujevcima, selu nedaleko Šida, ne živi nitko moje krvi – smatrala dužnikom obitelji doktora Moačanina, prvog osječkog psihijatra, ginekologa i pedijatra. Munini suvremenici su vjerojatno mislili da je liječnikova dužnost biti posvećen pacijentu ili da se dobrota može kupiti. Ili empatičnost.
Muna, sestrična moje prabake i kukujevačka primalja, i doktor Moačanin sreli su se tri puta. Ni jednom po dobru. Muni se oko 1890. godine na kukujevačkom pašnjaku u bunaru ukazala Gospa i kršćani svih obreda hrlili su vidjeti čudo. Biskup Josip Juraj Strossmayer pojurio je u Kukujevce, u župnom dvorištu okupio katolički kler Srijema i očitao im bukvicu i zabranio okupljanja na kukujevačkom pašnjaku. Zato što je doktor Moačanin, kojeg je poveo, razgovarao s Munom i odlučio Munu povesti u Osijek u bolnicu jer očito ima problema. Razgovarao je puno s njom, pila je čajeve i njemačke tablete i ubrzo je popustio vjerski fanatizam i vratila se primaljskim obvezama.
Godine 1902. porodila je sijamske blizance, što je postala medijska senzacija na što Muna nije bila spremna. Dječake su eshumirali dr. Alfonso Muža, ravnatelj bolnice u Osijeku, i dr. Jovan Moačanin koji se sam ponudio da ponovno pregleda Munu. Bila je loše i odveli su Munu u Osijek. Liječenje je potrajalo.
Godine 1918. nestala je Austro-Ugarska Monarhija i Kukujevčani su prestali hodočastiti u Marijajud, franjevačko svetište na Vilanjskom pobrđu između Harkanja i Šikloša. Nakon nekoliko godina granica Mađarske i monarhističke Jugoslavije postala je slabo propusna. No, nestala je Muna, a doktor Moačanin je umirovljen. Kako je u poraću Velikog rata izgledala potraga za staricom, možemo samo zamisliti dok preko diplomatskih prestavništava nije stigla vjest da je u Pečuhu u bolnici već neko vrijeme dezorijentirana starija žena. Doktor Moačanin kojem mađarski jezik nije predstavljao problem – ta oženio se preko posrednika mirazdžijskom Srpkinjom iz Budimpešte; na neviđeno. Mladenka je u Osijek doputovala parobrodom, a doktoru je iz ruku ispao buket u Dravu kada je ugledao životnu družicu nimalo ugodne vanjštine – prijavio se da kao psihijatar bude u delegaciji jer je bio siguran da je nestala starica njegova Muna. Ona je krenula na hodočašće, nekako prešla granicu, bila u hodočasničkoj crkvi u Marijajudu i mentalno se isključila iz ovoga svijeta. Doktor Moačanin je od ministarstva zdravlja, u kojem je sve konce držao dr. Andrija Štampar, ishodovao dopuštenje da liječi Munu. Mjesecima je svakodnevno dolazio k Muni u bolnicu, razgovarao s njom i davao joj provjerene medikamente. Šetao je s njom, vodio je na kolače i sladoled i jednog je jutra Muna rekla da bi išla kući. U Kukujevce.
Jovan ima Todora, Todor ima Fedora, Fedor ima Nenada. Osmanistu. A Zagreb je zdrmao potres. Koji je Nenadu znatno oštetio stan. Udomio sam ga i brinuo o njemu dok nije nadošao. Ne zato što smo prijatelji, što je recenzent nekoliko mojih knjiga već da moja obitelj konačno izravna dugovanje prema obitelji Moačanin.
(Kolumnist portala Ljudski.ba, Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)
