Sin je u kuhinji pio kavu i samo je rekao: "Donio sam da ne moraš ti."

Piše: Zdenko Samaržija (Ljudski.ba)

Umutio sam si nessicu, a Teo će "Nismo baš neki katolici, ali smo jedini katolici koji njegujemo srpske običaje.

Najviše slavimo Karla Baromejskog, higijeničara, kako ga ti zoveeš, a na pravoslavni Badnjak stavljamo na terasu suharak, kao da je panj".

Šutjeli smo do maloprije.

"Zašto plačeš kad se na Badnjak treba radovati?".

"Zbog Slavice."

"Koje?"

"Garonje".

"Tko ti je ona?"

"Meni nitko.

Napisao sam osvrt za njen povijesni roman. Isti je događaj opisao Ivo Štivičić u seriji "Kuda idu divlje svinje": o sukobu ustaša i partizana oko ceste koja spaja Požegu i Pakrac.

Slavica je napisala "A bili su tako živi". I plakala za ubijenom rodbinom, a Štivičić je opisao kako je tamo rafal odsjekao noge ustaši, a  nove čizme ostale netaknute.

I žao mi je ubijenih, al ne plačem zbog njih - plačem zbog onih koji nisu oplakani jer su ubijeni svi iz familije."

Sin me tješi "Dovoljno je što smo na Badnjak na terasu stavili panj."

(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)