„Prijatelju... od dvije mame više nemam ni jednu. Moja mama Ljubica preminula je...“

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA

Javio sam prije deset godina Marku da više ni jednu ženu ne mogu zvati svojom majkom, kako je to zapisao Beethoven kada mu je preminula majka. Prije nekoliko dana dobio sam povratni SMS: „Prijatelju... od dvije mame više nemam ni jednu. Moja mama Ljubica preminula je...“

Marko je imao dvije mame i dva oca, a sada je siroče koje ima dva sina i Branku kakvu nije imao ni Kemo. Rođen je u Žepču u obitelji s puno djece. Jedan je brat bolovao od deformiteta kostiju i liječnici su savjetovali njihovim roditeljima da se presele u Voćin, varošicu na Papuku u kojoj se nalazi sanatorij za dječicu koja pate od takve i srodnih bolesti. Naime, okružen sa svih strana kilometrima šuma (crnogorice i bukve) i na sjecištu zračnih struja postao je nadaleko znano lječilište.

Prodali su sve što su imali, no nije bilo dovoljno za kuću u Voćinu već u obližnjem seocetu Hum. Doselila sirotinja i tko je podmetnuo pleća nego voćinski učitelj Brijačak. Učitelj Brijačak imao je strica koji se borio u Španjolskom građanskom ratu pa bio u francuskom logoru i pustili su ga da umre kod kuće. Kada je umro, mati je komentirala da će konačno prestati nadzirati njihovu kuću, odvoditi ukućane u žandarmeriju i premlaćivati ih. Prevarila se Markova prabaka jer su i drugi njeni sinovi i svi unuci šurovali s komunistima.

Učitelj Brijačak imao je zlatnu ruku. Razumio se u povrće, voće, lov, pčele i rukom zaradio bogatstvo. Druga mu nije trebala pa je suvišan ekstremitet raznijela bomba. Učo je, kako su ga zvali, prikupio sve što doseljenicima iz Žepča nedostaje, a što nije skupio, kupio je. I kaputiće, i hlače, haljine, košulje, cipele, tenisice, papuče. I kruh svakoga dana. Sprijateljila se dva sretnika: invalid koji je imao sve, osim djece, i siromašak, koji nije imao ništa ali je sve dao da povrati sinu zdravlje. Na žalost, nije uspio. Kako bi zahvalio učitelju Brijačku, rekao je „Uzmi jednog sina“.

Tako je Marko preslio u Voćin u kuću dvokatnicu s potkrovljem, mramornim stubištem i podnim grijanjem. Svakoga je dana krao hranu i donosio braći u školu, a ovi kući dok Brijačkova supruga nije rekla da nije lijepo krasti već da samo kaže što želi dati braći. Dolazili su se kupati, kada je stegnula zima i prespavati, a učitelj Brijačak i njegov prijatelj su sagradili nekoliko soba, kupaonicu i Markova biološka obitelj nije više oskudijevala.

Dvadesetak kilometara od Voćina teče potok Gudnoga i u čiju su dolinu dolazili svakoga kolovoza izviđači iz cijele Hrvatske na šumsku školu i tamo smo se upoznali Marko i ja.

U 8. razredu je Marko promijenio prezime u Brijačak i postao bogati nasljednik, prijestolonasljednik Papuka. Nas dvojica smo od silnog bogatstva najviše koristili drveni štap na kojeg smo nataknuli po komad slanine. I šetali se kada god smo ukrali vremena. Učitelj Brijačak je Marku kupio stan u Osijeku koji su koristili svi njegovi dok ih je školovao učitelj. I svi su posvršavali fakultete. Marko informatiku i tehnički odgoj. Čim je krenuo u srednju školu, učitelj Brijačak mu je počeo uplaćivati mirovisko osiguranje.

Učitelj Brijačak je htio samo da se Marko oženi. Kupio mu je džip, platio putovanja po svijetu i na kraju bašče koja izlazi na drugu ulicu sagradio je kuću, ako se Marko jednog dana vrati u Voćin.

Pilana u Voćinu je gradila skladišta i inžinjerka građevine i arhitektica su uselile na tri mjeseca u Markovu kuću. Kada je Marko oženio arhitekticu Branku njegov je tata Brijačak komentirao „Uložio sam milijune da Marko vidi svijet i dovede neku ljepoticu, a on se oženio s curom koja živi na kraju moje bašče.“

Prvoga dana rata četnici su ubili Markovog biološkog oca. Spalili obje kuće koje je sagradio učitelj Brijačak. I Marko ponovno nije imao ništa. Osim Branke, njegove svjetlosti. I dva sinčića na rukama.

Godinama smo se i Marko i ja potucali po seoskim školama, učili i napredovali. Iznenada, dobio sam posao u Slatini. Marko je radio u obližnjem selu, osnovao privatnu informatičku školu i družio se sa mnom. Svirali smo kada god smo mogli i posvuda vodili izviđače.

Marko još uvijek radi u školi, a honorarno vodi informatičke kolegije na virovitičkom veleučilištu. U mirovinu će s 50 (pedeset) godina radnog staža. Nekada je imao dvije mame i dva tate, a sada je i siroče. Ali učitelj Brijačak ima unuke i praunuka.

(Kolumnist portala Ljudski.ba, Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)