(Divnoj ženi da se slomi svaki puta kada joj je teško jer slomljeni imaju šanse - heroji nikakve)

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA                                                                                    

Nisam znao za nazive dana u tjednu niti da tjedni nemaju imena poput mjeseci jer je svaki dan bio isti: ustajao sam s djedom Matom (državnim dužnosnikom NDH) koji je kuhao rakiju i u pidžami slušao jadikovke deda Jove (partizana s američkim državljanstvom), čika Steve Komandira Milicije (partizana s nepunih 14 godina), Vinka Zimmermana (prvog zatvorenika logora za Švabe u Valpovu - imao je punih 14 godina kada je zatočen i posljednji je pušten iz logora, jebote kakav krvoločni nacist). Čika Mate Borša (stolara koji je u Vršcu gradio jedrilice za vojsku monarhističke Jugoslavije pa jedva utekao u NDH da bi nekoliko tjedana potom zdimio u šumu i bio mobilni remontni zavod partizanske avijacije - nije bilo tog švapskog, britanskog, ruskog, meričanskog ili francuskog aviona kojeg nije osposobio za makar jedan borbeni let).

Opijanili su se prije 7 sati ujutro da bi pregurali dan. Shvatio sam iz njihovih priča da su države neprijatelj njenih stanovnika: i onih koji imaju koristi od nje i onih koje država sekira; da država prezire dio svojih pokojnika i da 20 godina nakon svršetka rata prezire žive neovisno jesu li se borili za ovu državu ili ratovali protiv utemeljitelja ove države.                                                                                                                                                 

Baka me odjenula, poslužila doručak i čekao sam vršnjake iz komšiluka da bi se igrali do iznemoglosti.Raspala se ta država. Ujak mi je rekao da je država najstrašniji izum ljudske vrste. Nakon nekoliko dana dobio sam prvo preporučeno pismo adresirano na moje ime. Bio sam neviđeno ponosan.

U koverti je bila Engelsova monografija Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države. Odlučio sam tog jutra da ću postati filozof. Čitali su mi po nekoliko redaka...i...naravno da s 5 godina ništa nisam razumio. Opismenio sam se nakon polaska u školu i uskoro ovladao pojmovima divljaštvo i barbarstvo, udruživanje i klasna borba - Bože, hvala ti što si mi poslao ujaka da me sluša i strpljivo mi tumači sve što ga pitam. Pred kraj osmoljetke kada sam već znao što je prosvjetiteljstvo shvatio sam da je u knjizi još jedan Engelsov esej - Ludwig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije. Bio je to početak istraživanja filozofskih marginalaca. I tada sam prestao evoluirati i počeo istraživati marginalne teme.

Na prijemnom ispitu iz filozofije morali smo obraniti teze nekog filozofskog teksta. Profesor se nemalo iznenadio što sam odabrao Engelsa a ne Fromma, Marcusea ili nekog Grka. A bio sam siguran da sam primljen na studij kada smo se prebacili na laude o Feuerbachu. I stvarno, prestao sam evoluirati i istražujem marginalce, marginalne skupine i zaboravljene. Kao što su zaboravljeni od države i njeni prijatelji i neprijatelji pa su dolazili kod moga djeda da ih napije prije 7 sati da proguraju dan. Od straha od poraza i pobjede.

Svejedno.

(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)